Sve glasnije i glasnije svađe i ogorčenost unutar Evrope mogu izgledati autsajderima kao neizbježan rezultat gorke konačnice između Grčke i njenih povjerilaca.

Zapravo, evropski vođe napokon počinju da otkrivaju pravu prirodu kontinuiranog dužničkog spora, a odgovor nije ugodan: radi se o moći i demokratiji puno više nego o novcu i ekonomiji. Naravno, ekonomija na kojoj se temeljio program Trojke (Evropske komisije, Evropske centralne banke i Međunarodnog monetarnog fonda) nametnut Grčkoj prije pet godina bila je katastrofalna, te je rezultirala padom BDP-a te zemlje od 25%. Ne mogu se sjetiti bilo koje krize koja je bila toliko hotimična i s tako katastrofalnim posljedicama: stopa nezaposlenosti mladih u Grčkoj trenutno premašuje 60%.

Zapanjujuće je da je Trojka odbila da prihvati odgovornost vezano uz bilo što od toga ili prizna koliko su loši bili njeni modeli i prognoze. Međutim, još je više iznenađujuća činjenica da evropske vođe nisu čak ni naučili. Trojka još uvijek zahtijeva od Grčke da postigne primarni suficit proračuna (što isključuje plaćanje kamata) od 3,5% BDP-a do 2018. Ekonomisti širom svijeta smatraju taj cilj kaznenim, jer će nastojanja prema njegovom ispunjenju neizbježno imati za posljedicu još dublju recesiju. Doista, čak i kad bi se sprovelo restrukturiranje grčkog duga koje bi nadmašilo sve što se uopšte može zamisliti, zemlja bi ostala u krizi ako se tamošnji birači obvežu na postizanje Trojkinog cilja na iznenadnom referendumu koji će se održati ovog vikenda.

Nedemokratska eurozona
Po pitanju preokreta velikog primarnog deficita u suficit, malo zemalja postiglo je rezultate koji bi imalo bili nalik na rezultate grčkog naroda tokom posljednjih pet godina. I, iako je cijena ljudske patnje bila veoma visoka, recentni predlozi grčke vlade bili su od pomoći u udovoljavanju zahtjeva povjerilaca. Treba biti jasno: gotovo nimalo od ogromne količine novca posuđenog Grčkoj zapravo nije tamo dospjelo, već je iskorišteno za isplatu povjeriocima iz privatnog sektora – uključujući njemačke i francuske banke. Grčka je dobila samo crkavicu, ali je platila visoku cijenu kako bi očuvala bankarske sisteme tih zemalja. Međunarodnom monetarnom fondu i ostalim “službenim” povjeriocima nije potreban novac koji se od njih traži.

Prema scenariju “posao kao i obično”, novac koji bi primili najvjerovatnije bi samo opet posudili Grčkoj. Ali, kao što smo već utvrdili, ne radi se o novcu. Radi se o korištenju “rokova” u cilju primoravanja Grčke da poklekne i da prihvati neprihvatljivo – ne samo mjere stroge štednje, nego i ostalu regresivnu i kaznenu politiku. Ali zašto bi Evropa to činila? Zašto se vođe Evropske unije protive referendumu i zašto su odbile pomjeriti rok koji je istekao 30. juna za sljedeće grčko plaćanje Međunarodnom monetarnom fondu čak i za nekoliko dana? Zar se ideja Evrope ne temelji na demokraciji?

U januaru, grčki su građani glasali za vladu koja je predana zaustavljanju mjera stroge štednje. Kad bi vlada samo ispunjavala obećanja koje je dala u svojoj kampanji, već bi odavno bila odbila taj prijedlog. Ali ona je željela da da Grcima priliku da razmotre to pitanje koje je od ogromne važnosti za blagostanje njihove zemlje. Ta zabrinutost za legitimitet u narodu nespojiva je s politikom eurozone koja nikad nije ni bila vrlo demokratski projekt. Većina vlada njenih članica nije tražila odobrenje naroda po pitanju izručenja svog monetarnog suvereniteta Evropskoj centralnoj banci.

Kad je Švedska to učinila, Šveđani su rekli ne. Oni shvataju da bi nezaposlenost porasla kad bi monetarnu politiku neke zemlje određivala centralna banka koja bi se jednostrano koncentrisala na inflaciju (i takođe da bi se premalo pažnje pridavalo finansijskoj stabilnosti). Ekonomija bi trpila, jer je ekonomski model na kojem se temelji eurozona utemeljen na odnosima moći koji stavljaju radnike u nepovoljan položaj.

Rušenje grčke vlade
Zasigurno, ono što vidimo danas, šesnaest godina nakon što je eurozona instutucionalizirala te odnose, je antiteza demokratije: brojne evropske vođe željele bi vidjeti kraj lijeve vlade premijera Alexisa Tsiprasa. Naposljetku, veoma je neprikladno imati u Grčkoj vladu koja se toliko suprotstavlja vrstama politika koje su toliko doprinijele povećanju nejednakosti u tako velikom broju naprednih zemalja, i koja je tako predana obuzdavanju razularene snage obilja. Čini se da oni vjeruju da naposljetku mogu srušiti grčku vladu terorišući je i navodeći je da prihvati sporazum koji opovrgava njen zadatak.

Budućnost s više nade
Teško je savjetovati Grke kako da glasaju 5. jula. Ni jedna opcija – ni prihvatanje niti odbijanje Trojkinih uslova – neće biti lagana, a obje nose ogromne rizike. Glas “za” značio bi gotovo neograničenu krizu. Možda bi osiromašena zemlja – zemlja koja je prodala svu svoju imovinu i čiji su pametni mladi ljudi emigrirali – mogla napokon dobiti oprost duga; možda bi nakon što se kontrahovala u ekonomiju srednjeg dohotka Grčka napokon mogla dobiti pomoć od Svjetske banke.

Sve to moglo bi se dogoditi tokom sljedeće decenije ili možda tokom decenije nakon. S druge strane, glas “protiv” barem bi otvorio mogućnost da Grčka sa svojom snažnom demokratskom tradicijom može uhvatiti svoju sudbinu u vlastite ruke. Grci bi mogli dobiti priliku da oblikuju budućnost koja, iako možda nije toliko prosperitetna kao njihova prošlost, daje znatno više nade od nesavjesne torture sadašnjosti. Znam kako bih ja glasao.

© Project Syndicate, 2015.

Izvor: Poslovni dnevnik