Kripto-imovna koja se može koristiti kao instrument plaćanja, proširila su se u više od 10.000 varijanti od pojave Bitcoina 2009. godine, prve i još uvijek najveće kriptovalute. Zapanjujuća brzina kojom su se razvili i pseudonimi korisnika ostavili su daleko iza sebe poreske sisteme.
Ovdje se bavimo temama kako vlade mogu da izađu na kraj sa izazovima oporezivanja kripto-imovine dok je njena upotreba još uvek ograničena, na način da se spriječi curenje poreskih prihoda i zaštiti integritet poreskog sistema.
Klasifikacija kriptovaluta
Kripto-imovine su raznolike i strastveno se čuvaju. Mogućnost oslobađanja finansijskih transakcija nadzora vlada, kao i učešća finansijskih institucija, za neke predstavlja san o slobodi. Salvador i Centralnoafrička Republika su otišli toliko daleko da su prihvatili Bitcoin kao zakonsko sredstvo plaćanja.
Kritičari, međutim, vide kripto-imovinu ne samo kao inherentno bezvrijednu, već kao paravan za kriminal, prevare i kockanje. Oni takođe ukazuju na njihovu izuzetnu volatilnost. Bitcoin je, na primjer, skočio sa 200 dolara prije jedne decenije, na skoro 70.000 dolara u 2021. godine – prije nego što je pao na oko 29.000 dolara koliko danas vrijedi.
Prošlogodišnji kolaps FTX-a i nedavne tužbe američke Komisije za hartije od vrijednosti i tržišta kapitala protiv Binancea i Coinbasea izazvale su zabrinutost među korisnicima, dok se su veze sa kriminalnim aktivnostima rezultirale visokoprofilnim zapljenama milijardi dolara. Ovaj razvoj događaja pokrenuo je sve veći nadzor kreatora politike i široko rasprostranjene pozive za regulaciju ove oblasti.
Ali, bez obzira da li kripto-imovina doživljava bum ili pad, potreban joj je koherentan način njihovog oporezivanja.
Ključno pitanje je kako klasifikovati kripto-imovinu – treba li je smatrati imovinom ili valutom? Kada se kriptovalute prodaju radi profita, kapitalni dobici bi trebalo da se oporezuju kao bilo koja druga imovina. Kupovine izvršene kriptovalutom trebalo bi da podliježu istim poreskim opterećenjima kao prilikom prodaje ili za dodatu vrijednost (PDV) koje važe za gotovinske transakcije.
Dakle, važan zadatak je osigurati primjenu ovih principa, što zahtijeva preciznost kako okarakterizirati kriptovalute za poreske svrhe: kao valute na koje se naplaćuje PDV i porez na promet, odnosno kao imovinu na koju se naplaćuje porez na dohodak. Iako to nije lako zbog evoluirajuće prirode transakcija kripto-imovine – savršeno je moguće. Najveći izazovi su pred nama.
Razmatranja prihoda
Grube procjene govore da je porez od 20 odsto na kapitalnu dobit od kriptovaluta mogao da obezbijedi oko 100 milijardi dolara širom svijeta tokom skoka cijena u 2021. godini. To je oko četiri odsto globalnih prihoda od poreza na dobit, ili 0,4 odsto ukupno naplativog poreza.
Ali kada se ukupna kapitalizacija tržišta kriptovaluta pala za 63 odsto u odnosu na vrhunac s kraja 2021, i poreski prihodi bi bili manji. Kada bi se ovi gubici u potpunosti kompenzovali drugim porezima, došlo bi do odgovarajućeg smanjenja prihoda. U manje kriznim vremenima i sa trenutnom veličinom tržišta, globalni prihodi od kripto-poreza bi u prosjeku bili manji oko 25 milijardi dolara godišnje. To, na široj slici, nije ogroman iznos.
U pitanju su i važna pitanja pravičnosti. Iako korištenje pseudonima otežava utvrđivanje ko tačno drži kriptovalute, postoje naznake da je vlasništvo koncentrisano među relativno bogatim osobama – iako je držanje kriptovaluta uobičajeno i kod ljudi s niskim primanjima. Dostupna istraživanja pokazuju da oko 10.000 ljudi ima vlasništvo nad jednom četvrtinom svih bitcoina.
Tu je i PDV. Kripto-transakcije su slične onima u gotovini po svom potencijalu da budu skrivene od poreskih uprava. Danas je udio kupovina izvršenih pomoću kriptovaluta još uvijek mali. Ali njihova široka upotreba, u trenutku kada poreski sistemi nisu dovoljno pripremljeni, mogla bi značiti široko rasprostranjenu utaju PDV-a i poreza na promet, što bi dovelo do nižih prihoda države. Ovo je možda i najveća prijetnja koju nose kriptovalute.
Implementacija
Glavna poteškoća u oporezivanju kripto-imovine je ta što je ona vezana za pseudonime, tj. Ona je „pseudonimna“. Transakcije koriste javne adrese koje je izuzetno teško povezati sa pojedincima ili firmama. Ovo može olakšati utaju poreza. Implementacija je stoga u centru pažnje poreskih vlasti.
Problem je rješiv kada ljudi obavljaju transakcije putem centralizovanih berzi, pošto one mogu biti podložne standardnim pravilima principa „upoznaj svog kupca“ i, moguće, porezima po odbitku. Mnoge zemlje uvode takva pravila u očekivanju da će se poboljšati poreska usklađenost.
Međutim, obaveze prijavljivanja mogle bi navesti ljude da poreskim vlastima ne daju tačne prijave, korišćenjem centralizovanih razmjena u inostranstvu. Kako bi riješila taj problem, Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) stvorila je okvir za razmjenu informacija o kriptovalutama između zemalja. Implementacija je, međutim, daleko.
Još više zabrinjava mogućnost da pravila izvještavanja (i neuspjesi nekih kripto-posrednika) mogu navesti ljude da sve više obavljaju transakcije putem decentraliziranih razmjena ili direktno, a gdje nema nadzora ni jednog centralnog upravljačkog tijela. Poreskoj administraciji je još izuzetno teško da otkriju takve transakcije.
S obzirom na složenost temeljnih izazova koje postavlja korištenje pseudonima, brzina implementacije inovacija, ogromne praznine u informacijama i neizvjesnosti, trendovi se još nisu pokrenuli kako bi se pravilno inkorporirale kriptovalute u širi poreski sistem. Neki od elemenata potrebnih za to – kao što je preciznost njihove klasifikacije u poreske svrhe – su izvjesni.
Ali izazovi su fundamentalni, a rizici – posebno za PDV i porez na promet – mogu biti veći nego što to ljudi prepoznaju. Kao što mnoge vlade (iako je problem daleko od većine) počinju da shvataju, kreatori politike moraju razviti jasne, koherentne i učinkovite okvire za oporezivanje kriptovaluta.
Izvor: MMF – K. Baer, R. De Mooij, S. Hebous, M. Keen
Prevod: Bankar.me
