Šefica Međunarodnog monetarnog fonda Christine Lagarde prošle je nedjelje na skupu fintech industrije u Singapuru poručila kako bi centralne banke trebale da razmotre mogućnost da počnu s izdavanjme svojih digitalnih valuta (central bank digital currency ili CBDC), dakle digitalne forme postojećeg novca kao zakonitog sredstva plaćanja (što su trenutno novčanice i kovanice). To bi mogao biti novi korak u evoluciji novca, zaključak je iz analize koju je napravio MMF, i jednoga dana zamijeniti postojeći.
„Istoija novca sugeriše da se njegove temeljne funkcije ne mijenjaju, ali forma se razvija kao odgovor na potrebe korisnika. Digitalizacija mnogih aspekata ekonomske aktivnosti podstiče centralne banke da ozbiljno razmotre uvođenje CBDC-a“, kažu stručnjaci Međunarodnog monetarnog fonda u materijalu koji su objavili ovoga mjeseca na svojim internet stranicama („Casting Light on Central Bank Digital Currency“) i očekuju da se oko njega razvije debata.
Država bi, ukratko, na taj način mogla biti dobavljač novca za novu, digitalnu ekonomiju, a on bi bio dostupan za sve tipove plaćanja i mogao bi biti implementiran kroz različite tehnologije. Tek treba istražiti, međutim, kako bi se to konkretno sprovelo u pojedinoj zemlji, s kojim sve implikacijama za monetarnu politiku, finansijsku stabilnost i integritet te s kakvim troškovim. Za izdavanje i upravljanje gotovinom troškovi se procjenjuju u eurozoni na oko 0,5 posto BDP-a, a snose ih uglavnom banke, kompanije i domaćinstva.
Lagarde i društvo time podstiču razvoj u posve suprotnom smjeru od onog kojem su se nadali promoteri kriptovaluta poput bitcoina, odnosno onom koji trasira fintech industrija koja omogućuje nove vidove privatnog e-novca i plaćanja. Dok oni, dakle, sanjaju o tome da će država u digitalnoj budućnosti malo uzmaknuti, pogotovo s očekivanim ‘izumiranjem’ gotovine, Lagarde podstiče države da ostanu aktivni igrači na tržištu novca, osvoje i tu teritoriju.
Istina, danas su naši depoziti u komercijalnim bankama već ionako u digitalnom obliku, ali razlika bi bila u tome što bi CBDC, kao što je to sada gotovina, bili odgovornost države a ne privatne kompanije, poručuje Lagarde. Taj bi digitalni novac mogao biti token iza kojeg stoji država, ili račun koji se izravno drži kod centralne banke, dostupan svima, pojedincima i kompanijama, za svakodnevna plaćanja. Neke centralne banke s time već eksperimentišu, odnosno okupile su timove koji razrađuju tu ideju – u Kanadi, Kini, Švedskoj i Urugvaju – ali niko, pa ni stručnjaci MMF-a, nemaju zasad odgovor na pitanje je li CBDC poželjni oblik novca budućnosti s obzirom na rapidno nastajuće alternative. Fintech revolucija, kako priznaje Legarde, već dovodi u pitanje dvije forme novca: onaj fizički kao i depozite u komercijalnim bankama, a ozbiljno propituje i ulogu države kao dobavljača. „Nalazimo se na istorijskoj tački preokreta. Vi – mladi i odvažni poduzetnici koji ste ovdje okupljeni – ne smišljate samo nove usluge; vi potencijalno smišljavate novu istoiju. A svi mi smo u procesu prilagođavanja“, kazala je šefica MMF-a u Singapuru novoj generaciji.
Koje su funkcije novca? Prvo, on je jedinica računanja, potom je sredstvo plaćanja te na kraju sredstvo čuvanja vrijednosti. Ljudi, vođeni željom da maksimiziraju korist za sebe te smanje troškove i rizike, određuju što im je bolje. U slučaju CBDC, u odnosu na gotovinu, postavlja se, recimo, pitanje anonimnosti plaćanja. Do koje je mjere tu uopšte moguće sačuvati anonimnost, odnosno koliko se trećim stranama ili vlastima mora otkriti podataka o identitetu i transakcijama? Postoje, naime, legitimni razlozi zašto ljudi mogu preferirati barem određeni stepen anonimnosti. To je način da se izbjegne profiliranje klijenata i svako drugo komercijalno korištenje ličnih informacija, takođe i limitiranje opasnosti od hakovanja. Anonimnost je takođe i dio privatnosti, a ona je kroz UN-ovu deklaraciju priznata kao jedno od ljudskih prva. Ipak, jasno je, potpuna anonimnost digitalnog plaćanja neće biti moguća, to bi onda bio raj za kriminalce svih vrsta.
Bankama, zapravo, ideja CBDC-a neće biti previše privlačna jer bi se moglo dogoditi da digitalni novac koje izdaje centralna banka smanji depozite građana u komercijalnim bankama, odnosno u potpunosti učini račun u banci suvišnim. Taj novac je siguran, s njim bi se moglo plaćati bez ograničenja iznosa, a za držanje na računu vjerovatno bi se nudila i kamata. Zamislite taj horor u bankarskim glavama. Naravno, stručnjaci MMF-a nisu dozvolili da se horor razmaše već u ovoj fazi rasprave: nude rješenje. Banke se mogu uključiti u tržišnu utakmicu i nuditi više kamate i bolju uslugu… Moguće je, naravno, da centralne banke sklope partnerstva s privatnim sektorom, bankama i drugim finansijskim institucijama. Recimo, privatni sektor bi organizovao i održavao kontakt s klijentima, skladištio njihove digitalne novčanike, davao kamate i savjete, nudio zajmove, ali bi se transakcije, plaćanja odvijala preko centralne banke, one bi držale back-end. Tako bi banke, finansijske institucije i startupi upravljali digitalnim novcem, kao što danas banke distribuiraju gotovinu…
Sav taj vrli novi svijet koji se pomalja stvara priličnu konfuziju jer ispada da bi se komercijalne banke zapravo mogle naći u poziciji da se takmiče sa središnjim bankama za klijente, ako ne bi postigle partnerstvo. U jednačinu treba pritom još ubaciti i kriptovalute koje, zahvaljujući blockchain tehnologiji, pokušavaju izboriti mjesto za sebe u neregulisanosti tog dijela tržišta. Sve to je svakako veliki pritisak na banke kakve poznajemo, a ionako ih pritiskaju fintech kompanije razvijajući rješenja za život bez gotovine s pametnim telefonima u rukama. Legitimno je tako pitanje – što će od njih ostati, ili što će ih zamijeniti? Recimo, kad u Evropskoj uniji iduće godine krene primjena Direktive o platnim uslugama 2, banke će morati da otvore račune spoljnim licenciranim pružaocima platnih usluga, tehnološkim kompanijama, te će oni dobiti pristup klijentima i time će početi velika trka u mobilnom plaćanju.
Tekst je preuzet iz tiskanog izdanja Globusa
Izvor: Jutarnji.hr
