Svijet je dobio novog milijardera. Shintaro Tsuji, 85-godišnji osnivač i izvršni direktor kompanije Sanrio (www.sanrio.com) koja ima ugovore sa Walmartom, Zarom i Swarovski kompanijom, posle pedeset godina uspješnog poslovanja uspio je da svoje bogatstvo zaokruži na devet nula. I to sve zahvaljujući čuvenoj ’maci’.
Hello Kitty (www.hellokitty.com), jedna od najprepoznatljivijih franšiza na svijetu, doprinijela je da se akcije Sanrija ove godine udvostruče. Kompanija koja prodaje poklone sa motivima čuvene bijele mace, posjeduje tematske parkove i proizvodi i distribuira filmove, u poslednjoj fiskalnoj godini imala je zaradu od 74,25 milijardi jena – skoro 900 miliona dolara.
[widgets_on_pages id=”Baner”]
Tsuji se ne šali kada otkriva svoje ambicije i želju da od Hello Kitty napravi brend koji donosi milione, poput Guccija ili Hermesa. Kako kaže, tržište u Japanu preplavljeno je francuskim i američkim kompanijama, a domaćih firmi kao i da nema. Upravo tu Tsuji vidi svoju prednost. Ovaj novopečeni milijarder ističe da mu je od svake dobiti važnije da usreći radnike, odličnom platom i beneficijama. „Naš cilj je dobra reputacija, ne stvaranje profita”, kaže ovaj aktivni osamdesetpetogodišnji Japanac koji na spavanje ne odlazi prije četiri ujutru, a u devet je već budan i informisan o kretanju Sanrio akcija na berzi.
Biznismen toplog srca
Da biste razumjeli kako je Shintaro Tsuji danas jedan od najbogatijih Japanaca, morate se vratiti daleko u njegovu prošlost. Iako je rođen u imućnoj porodici, koja se bavila ugostiteljstvom, Tsuji kaže da je imao usamljeno i teško detinjstvo. Majka mu je umrla kad je imao trinaest godina, a brigu o njemu preuzimaju rođaci siledžijskog ponašanja. Odrastanje bez podrške i razumijevanja stvorilo je od njega poslovnog čoveka kome je u biznisu najbitnija komunikacija.
Pohađao je hrišćansku školu zajedno sa decom stranih iseljenika. Uspomena iz tog perioda odavno nema, ali jedno pamti, rođendane. „Bila je 1933. godina i svi su nosili kimono. Niko tada nije ni pamtio rođendane svoje djece, Japanci nisu imali običaj da ih slave i obilježavaju“, kaže Tsuji, tada duboko dirnut ovim događajem. Zajedno sa nastavnicima svake nedjelje su nosili prosjacima pirinač, voće i povrće, staru odjeću i ćebad. Kaže da sreću i radost na licu slavljenika i prosjaka nikad nije zaboravio. To je kasnije kreiralo njegov život. Danas vjeruje da kultura darivanja i prenošenja lijepih osjećanja prevazilazi nacionalne granice, to je postalo norma svuda u svijetu.
Tsuji sebe smatra srećnim čovjekom, ne zato što je milijarder, već zbog toga što umije da usreći druge i gaji prijateljstva od kojih neka traju još iz perioda vrtića, skoro 80 godina. Njegovi proizvodi imaju za cilj da dijele osmjeh među ljudima, jer ’niko nije ostrvo’, kako Tsuji često kaže. (www.japantimes.co.jp)
Hemičar i birokrata
Iako je bio književno orijentisan, od književnosti odustaje jer je u doba militarizma značila odlazak u rat, a kako je bio dobar u matematici upisuje hemijski fakultet. „U hemiji možete da eksperimentišete, spajate hemijske elemente i bum – nešto novo se rađa. Zar ne zvuči romantično?“, kaže Tsuji koji tokom studija ne sjedi skrštenih ruku. Kao budući hemičar znao je kako se pravi sapun i vještački zaslađivači – to znanje odlučuje da unovči. Prodaja ovih potrepština mu je donosila veliki priliv novca, nešto čime se većina Japanaca u poslijeratnom periodu nije mogla pohvaliti.
Nakon studija postaje birokrata u japanskoj vladi i savjetnik guvernera. Kada je nakon 11 godina radnog staža dao otkaz kako bi postao preduzetnik, svi su mislili da je poludio, jer se time automatski odrekao penzije, koja je u to vrijeme bila privilegija samo učitelja i birokrata. Guverner nije pokušavao da ga odvrati, baš naprotiv, dao mu je 50.000 jena. I ne samo on. Isti iznos dobio je i od viceguvernera, od šefa privredne komore, direktora tekstilne industrije i drugih. Na kraju, zajedno sa otpremninom imao je kapital od ukupno milion jena. Imao je novac, ali ne i ideju šta sa njim.
A onda se sjetio djetinjstva, rođendanskih proslava i darivanja. Zanimalo ga je da li tadašnja dejca slave rođendane ili se kao i on nekada čude istima? Nakon ćaskanja sa školskim drugovima svog sina, saznaje da se malo toga promijenilo od njegove mladosti, od 35 đaka niko nikada nije slavio rođendan. Tada kreće Hello Kitty avantura.
Biznis kroz darivanje
Prvo se 1962. godine pojavio znak jagode, a deset godina kasnije, početkom sedamdestih, nastaje čuvena maca i njen prepoznatljiv logo. Preko dvadeset dizajnera je učestvovalo u osmišljavanju njenog lika, koji je popularan već tri decenije i može se vidjeti svuda. Na majicama, nakitu, piću, tehnici, pa čak i na hrani, njen lik rado nose i stariji i mlađi. Osmišljena je da donese radost i usreći svakoga. Upravo kao i životni moto samog Shintura Tsujija.
Kralj jagoda
Shinturo Tshuji, milijarder koji se nikada nije pojavio na međunarodnom rangiranju bogatstva, kontroliše 1,8 miliona dionica Sanrija direktno, a još više ima njegova supruga Jasuko. Matthew G. Miller, urednik Bloomberg Billionaires kaže da je globalno licenciranje ključ i da tu leži uspjeh ovog Japanca. „Sanrio je bila prva kompanija koja je imala tako slatke likove, a postarala se da ih učini intelektualnim vlasništvom i naplati ih kroz licenciranje”, kaže Miller i dodaje da se Tsuji potpuno saživio sa svojim poslom, pa čak povremeno koristi potpis ’kralj jagoda’, prema prvom liku koji se pojavio, jagodi.
Pisac i filmski producent
Tsuji se pod stare dane odlučio da ostvari svoj san i uplovi u književne vode. Kao plodan pisac bajki, 2006. godine objavljuje knjigu pod nazivom ’Fairy Tales of the Deep’, priču o dječaku koji je zbog fatalne bolesti izgubio najveću ljubav u detinjstvu. A koji kasnije, pomoću duhovnog vodiča – morske kornjače, uspijeva ponovo da stupi u kontakt sa njom. Ali Tsuji nije samo poslovni genije i pisac fantazija, već i filmski producent. Finansirao je film o djeci koja su ostala siročad u Vijetnamskom ratu – ’Who are the DeBolts? And where did they get 19 kids?’. Film je 1978. godine osvojio Oskara u kategoriji najboljeg dokumentarno-igranog filma.
Izvor: BIZLife magazin
Autor: Jovana Đurašković
