Nakon raketnih napada na Siriju, ali i zbog svoje medijske ofanzive, Emanuel Makron je definitivno postao predvodnik Evropske unije.
A o vojnim pitanjima se Njemačka ionako rekto pita, podsjeća Maks Hofman za “Dojče vele”.
Lično on je ubijedio američkog predsjednika Donalda Trampa da krene u osvetnički pohod zbog napada otrovnim gasom na Dumu. To je francuski predsjednik izjavio u drugom velikom intervju tokom ove sedmice koja će ostati zapamćena. Makron nipošto ne želi da ostavi onakav utisak kakav je ostavio njegov prethodnik. Fransoa Oland je 2013. godine sve pripremio kako bi krenuo u vojnu intervenciju u Siriji, rame uz rame sa Amerikancima. I tada je Asadov režim izvršio napade bojnim otrovima u Siriji, ali Trampov prethodnik Obama u posljednjem trenutku se predomislio i – Oland je iznevjeren.
Makronu je sada uspjelo da izbjegne tu situaciju. Nije ponovljena greška Obame, koji je povukao crvenu liniju, a onda, nakon što je ona prekoračena, nije djelovao. Ostaje pitanje da li su vojni napadi pravi put za poboljšanje situacije u Siriji, ali jasno je da je francuski predsjednik zauzeo poziciju jakog državnika, političara koji uradi ono što najavi. Ali on takođe mora da shvati da kao vodeći državnik u EU – pogotovo kada se radi o pitanjima rata i mira – vrlo brzo može da ostane sam i izolovan.
Već viđeno
Zajednički stav evropskih ministara spoljnih poslova usvojen u ponedjjeljak (16.4.) obuhvata dobro poznate predloge: humanitarni pristup, prekid vatre, političko rješenje. Jedino što nedostaje jeste zahtjev za uvođenjem zone zabrane letova. Moglo bi se reći da su Evropljani izneli sve predloge i koncepte koji su bili na stolu i prije mnogo godina. U međuvremenu znamo da sve što se predlaže zvuči konstruktivno, ali da to ne poboljšava položaj Sirijaca. Zapad je u Siriji zakazao i Makron to dobro zna. Pa ipak, on želi da ostavi utisak da ovdje u Evropi postoji bar neko ko pokušava nešto da uradi. Zbog toga koristi sve raspoložive pozornice.
Osim dvosatnih intervjua tokom proteklih nekoliko dana, Makron je u utorak održao i govor o budućnosti EU u Evropskom parlamentu, a u četvrtak se sreće i sa njemačkom kancelarkom u Berlinu. Ne želi da je ostavi po strani, ali to nije tako jednostavno. Francuz je trenutno toliko prisutan na svim kanalima, da ponekad mora istinski da se potrudi da očuva utisak bliske francusko-njemačke saradnje. To se ustalilo tokom neuobičajeno dugog procesa formiranja vlade u Berlinu. A i kada se radi o vojnim pitanjima, Njemačka je uvjek gotovo automatski isključena.
To se inače odnosi i na većinu zemalja-članica Evropske unije. Uprkos svim planovima o zajedničkoj spoljnoj i bezbjednosnoj politici EU, posebno o pitanjima odbrane, svaka zemlja još uvjek je upućena sama na sebe. To pokazuju i zajedničke izjave ministara spoljnih poslova EU od ponedjeljka. Podrška vazdušnim napadima izrazito je uzdržana. Kao i obično, Francuska i Velika Britanija uvjek su odgovorne za prljavi posao na vojnom planu, a ostale zemlje nemaju ni volje, ni tehničkih mogućnosti za napade poput onih prošle subote u Siriji. Da, mnoge zemlje će to podržati, ali to nije dovoljno da one budu ozbiljno shvaćene na međunarodnoj sceni.
Nema više lakoće
Pored želje za akcijom, harizmom i dalekosežnim ovlašćenjima, francuski predsjednik jedan je od rietkih u Evropi koji još uvjek ima i vojni potencijal. To mu omogućava da ga na globalnom planu uzimaju ozbiljno. Ono što Njemačka na ekonomskom planu radi jeste nesumnjivo veoma važno, ali spolja gledano, u sukobu u Siriji ona nema upliva. Za EU u cjelini takva podjela uloga može da funkcioniše, ali to ipak može da ima posljedice po unutrašnju strukturu moći između Pariza i Berlina.
Makron je pokazao da mu je izuzetno važno da ispuni sve što kaže. Ispaljivati rakete je nešto je sasvim drugo od opominjati evropskog ministra finansija i tražiti od njega da položi račune. S ovim Makron konačno odbacuje onu mladalačku lakoću koja mu je prošle godine donijela izbornu pobjedu.
Evropska unija i svijet sada vide novog francuskog predsjednika: otrežnjenog, ozbiljnijeg i odlučnijeg nego ikada – Makron, nesumnjiv autoritet i glavni komandant. Time on izrasta u državnika u koga sve njegove kolege iz EU upiru pogled – možda ne po svim, ali svakako po velikom broju pitanja, a posebno onih koja se odnose na spoljnu politiku. Samo što mu to ne donosi samo prednost: vođa jeste onaj koga drugi vole da slijede, ali je i onaj iza koga će mnogi željeti da se sakriju.
(B92)
