Zamislite sljedeće: globalni samit svih vlada, javnih zvaničnika i privatnih lica koji su pod sankcijama Sjedinjenih Država. Na grupnoj fotografiji sa tog skupa bila bi raznovrsna grupa lidera iz Afrike, Azije, Latinske Amerike i sa Bliskog istoka – i ne bi se se mnogo razlikovala od fotografija sa samita G-7 ili bilo kojeg skupa na globalnom nivou. U centru bi bila Kina, ponosno se predstavljajući kao moralni i diplomatski – da ne pominjemo trgovinski i finansijski – saveznik kluba vlada koje SAD prozivaju i kude.

U protekle dvije decenije sankcije su postale prvi spoljnopolitički instrument zapadnih vlada, na čelu sa Sjedinjenim Državama. Nedavni paketi ekonomskih i individualnih sankcija nametnutih Rusiji zbog invazije na Ukrajinu, kao i kineskim kompanijama iz razloga nacionalne bezbjednosti, znače da su se te dvije sile pridružile sve većem klubu onih koje su SAD okarakterisale kao negativce poput Mjanmara, Kube, Irana, Sjeverne Koreje, Sirije i Venecuele.

Prema podacima Univerziteta Kolumbija, ukupno šest država, Kuba, Iran, Sjeverna Koreja, Rusija, Sirija i Venecuela, pod opsežnim su američkim sankcijama, što znači da je većina trgovinskih i finansijskih transakcija sa entitetima i pojedincima u tim zemljama zabranjena američkim zakonom.

Dodatnih 17 država, uključujući Avganistan, Bjelorusiju, Demokratsku Republiku Kongo, Etiopiju, Irak, Liban, Libiju, Mali, Nikaragvu, Sudan i Jemen, na meti su ciljanih sankcija, što znači da su finansijski i trgovinski odnosi sa određenim kompanijama, pojedincima i često vladama zabranjeni.

Prema podacima Prinston univerziteta, dodatnih sedam država uključujući Kinu, Eritreju, Haiti i Šri Lanku su pod pod određenim nadzorom izvoza. Ova već poduža lista čak ne uključuje ciljane sankcije uvedene teritorijama kao što su Hong Kong, Balkan, ukrajinski Krim i regione Donjeck i Lugansk.

Do 2021. godine, prema podacima američkog Ministarstva finansija, Sjedinjene Države su uvele sankcije za 9000 pojedinaca, kompanija i sektora. Administracija predsjednika SAD Džoa Bajdena je 2021, prve godine mandata, na globalnom nivou uvela još 765 novih sankcija, uključujući i 173 koje su se odnosile na ljudska prava.

Ukupno, zemlje koje su na meti neke vrsti američkih sankcija zajedno predstavljaju malo više od petine svjetskog BDP-a. Kina predstavlja 80 odsto te grupe.

Sada, rastuća koalicija autokratskih vlada nastoji da promijeni pravila globalnog finansijskog sistema, uglavnom kao odgovor na rasprostranjenost američkih sankcija. Vrijeme je da se preispita kako ove kaznene mjere potkopavaju sam zapadni poredak koji je trebalo da čuvaju.

Nesrazmjerna težina Pekinga na listi zemalja pod američkim sankcijama predstavlja problem. To je zato što se Kineska komunistička partija predstavlja kao ekonomska, diplomatska i moralna saveznica globalnog juga.

Politikolog Danijel V. Drezner i ekonomistkinja Agati Demarais, koji redovno pišu za “Forin polisi” nedavno su objavili argumentovane stavove o tome kako vlade koje su pod sankcijama SAD koriste rupe u američkom režimu sankcija kako bi ublažile bol koji sankcije treba da izazovu i grade često nezakonita sredstva kako bi zamijenile oslanjanje na dolar i zapadni finansijski sistem.

Ukupno, zemlje koje su na meti neke vrsti američkih sankcija zajedno predstavljaju malo više od petine svjetskog BDP-a, udio Kine u toj grupi je 80 odsto

Za razliku od mnogih sankcionisanih država, Kina ima ekonomsku težinu, sve veći diplomatski uticaj, stabilnu valutu i likvidnost, makar zasada, koji su joj potrebni da bi gurala sve veće međunarodno usvajanje renminbija i kineskih finansijskih sistema, poput Prekograničnog interbank sistema plaćanja.

Kina takođe pruža pozamašno i unosno tržište za trgovinu izvozom sankcionisanih država; poput venecuelanske, ruske ili iranske nafte i gasa. Mada su mnoga preusmjerena komercijalna tržišta skupa i neefikasna, ona su dovoljna sankcionisanim vladama da opstanu.

Ovi paralelni finansijski aranžmani koje prevodi Kina predstavljaju značajan sistemski rizik za Sjedinjene Države i njihove saveznike.

Jedan je rast broja nesankcionisanih država na globalnom jugu koje se pridružuju paralelnoj antisankcijskoj svjetskoj ekonomiji. U aprilu pošto se vratio iz posjete Pekingu, brazilski predsjednik Luis Injasio Lula da Silva ponovo je izrazio podršku trgovini valutama između država BRIKS-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika). Pokrećući tu inicijativu, Lula je naveo bojazni zbog globalne ekonomije u kojoj dominira dolar i u kojoj SAD koriste dominaciju dolara za svoju kaznenu spoljnu politiku.

Unutar BRIKS kluba – u koji učlanjenje čeka još najmanje šest ekonomija u usponu – samo dvije države su na meti neke vrste sankcija: Kina i Rusija. Ostale tri, naročito Indija, jesu zemlje sa kojima SAD imaju rastuće partnerstvo i koje će se usljed toga teško u skorije vrijeme naći na meti američkih sankcija. Drugim riječima: čak se i partneri SAD klade protiv međunarodne politike sankcija Vašingtona.

Lulino obećanje predstavlja istinsku, sve veću želju među mnogim članicama globalnog juga da se oslobodi dominacije dolara i američkog finansijskog sistema, iako neki od razloga potiču iz pogrešno usmjerene solidarnosti. Vrijeme je da Vašington prizna da njegova ljubav prema sankcijama može podriti njegovu ekonomsku i diplomatsku moć širom svijeta.

Pored i dalje početničkih, ali vjerovatno trajnih napora za zamjenu dolara, postoji hitnija prijetnja zapadnom uticaju: sekundarne sankcije na kupovinu nevraćenog duga.

Kada zemlje ne ispune dužničke obaveze, ili djeluje da su blizu bankrota, veliki institucionalni kreditori će pokušati da prodaju taj dug na sekundarnim tržištima obveznica drugim investitorima po znatno nižoj cijeni. Kada su te zemlje pod američkim sankcijama, zapadni investitori nerado kupuju njihove zadužene obveznice, a sumnjivi, često antiamerički akteri, obično stupaju na scenu.

Venecuela je takav primjer. Karakas 2017. nije izmirio obaveze za 60 milijardi stranog duga nakon što je propustio da plati rate od 200 miliona kreditorima. Otad, zbog kamata, dug Venecuele je rastao.

Vrijeme je da Vašington prizna da njegova ljubav prema sankcijama može podriti njegovu ekonomsku i diplomatsku moć širom svijeta

Godine fiskalne nemarnosti koja je u ovoj naftom bogatoj zemlji ugrozila nezavisnost centralne banke i PDVSA, vodećeg energetskog preduzeća, dovele su do bankrota vlade, onemogućavajući energetskoj kompaniji da privuče investicije izazivajući ekonomski kolaps. Od 2014. do 2021. godine, ekonomija Venecuele se smanjila za tri četvrtine; inflacija je u jednom trenutku dostigla procijenjenu godišnju stopu od preko 1 milion procenata.

Tri mjeseca prije bankrota, administracija Donalda Trampa uvela je novu rundu sankcija Venecueli koja je spriječila režim predsjednika Nikolasa Madura da se vrati na američka tržišta kapitala i podigne novi novac za reprogram duga. To je bio dio besmislene politike “maksimalnog pritiska” Bijele kuće kako bi smijenila Madura sa vlasti.

Zbog onoga što je uslijedilo trebalo bi da se zamisle zagovornici sankcija kao i američki poslanici.

Naime, kako je situacija u Venezueli postala neodrživa, sa finansijskom krizom koja se nastavila, mnogi od prvobitnih američkih institucionalnih vlasnika venecuelanskih obveznica, uključujući penzione fondove i trastove, odlučili su da se oslobode rizičnih dugova po niskim cijenama.

Međutim, zbog prijetnje američkim sankcijama i novčanim kaznama, kako američkim tako i neameričkim investitorima, jer su američke sankcije vanteritorijalne, institucionalnim i privatnim investitorima sa Zapada bilo je ili zabranjeno ili se nijesu usuđivali da rizikuju kupovinom venecuelanskog duga.

Kao rezultat toga, veliki dio tog duga je prebačen na sumnjive vlasnike preko Ujedinjenih Arapaskih Emirata, Turske i ostalih. Teško je identifikovati ko su kupci, ali nekoliko tržišnih analitičara i investotora smatra da su novi kreditori zapravo fasada za kupce iz Kine, Irana, Rusije i drugh rivala SAD. Prema jednom izvoru iz Mangart kapitala, hedž fonda u Švacarskoj, vlasnik 75 odsto prvobitnog duga Venecuele iz 2017. godine bile su SAD (danas, procjenjuje se da je ta cifra pala na oko 35 do 40 procenata). Veliki dio je prebačen na misteriozne investitore u nepoznatim jurisdikcijama.

Ovaj trend će donijeti ekonomijama, koje nijesu tržišne, mjesto za stolom prilikom ponovnih pregovora o uslovima izlaska Venecuele iz dugova i povratka vlade i PDVSA na finansijska tržišta.

Novi vlasnici državnih obveznica mogli bi spriječiti demokratsku, prozapadnu vladu da dođe na vlast i isključiti Karakas sa globalne razmjene kapitala. Drugim riječima: američke sankcije omogućavaju malicioznim igračima da dobiju udio u budućnosti Venecuele.

Međutim, ima još: mnoge od obveznica Karakasa su garantovane sredstvima iz bogatih rezervi nafte i gasa u toj zemlji. Kupovinom tih fondova, novi investitori imaju udio ne samo u bankrotstvu i oporavku Venecuele, već i u njenim energetskim resursima, a kao posljedica toga, i u globalnoj energetskoj bezbjednosti.

Postoje nedavni primjeri investitora koji zapljenjuju imovinu zadužene države kako bi ostvarili ili iznudili plaćanje dospjelog duga, kao što je bilo nakon argentinskog bankrota 2001. godine, kada je američki hedž fond Eliot kapital zaplijenio argentinski ratni brod u Gani sa više od 250 članova posade na brodu. Dovoljno je loše to što je agresivni investitor iz SAD spreman da naruši odnose s susjedom zbog profita; ali kada bi firma ili vlada koja je protiv interesa SAD i Zapada mogla preuzeti kontrolu nad energetskim resursima i infrastrukturom, kao što bi mogao biti slučaj u Venecueli, onda je to geopolitička prijetnja.

Sankcije su postale državnički alat za sve namjene sa ciljem suzbijanja svega počev od vojnih invazija do kršenja ljudskih prava, nuklearnog širenja i korupcije, nezavisno od toga da li pomažu ili podrivaju dugoročne američke interese

Madurova vlada je, takođe, iskoristila prednost velikog odliva obveznica po niskim cijenama kako bi sprovela razmjene dug za imovinu. Prema toj šemi, obveznice koje su prodali regulisani američki institucionalni investitori kupuju se od neregulisanih entiteta nepoznatog porijekla izvan SAD, a zatim se zamjenjuju po naduvanim cijenama sa Karakasom ili PDVSA za imovinu. Zamjena ne znači otpis duga, već jednostavno obećava isplatu vlasnicima putem dobara, usluga ili namirenja trenutnih potraživanja. Osugirane imovnom, te obveznice mogu biti ponovo prodate na tržištu za gotovinu, što omogućava kupovinu neameričkim entitetima uz obećanje unosne imovine u energetskoj industriji Venecuele – pružajući im kontrolu nad ključnim globalnim energetskim zalihama.

Nažalost, malo je vjerovatno da će američki poslanici u skorije vrijeme ozbiljno preispitati svoju naklonjenost sankcijama. Njihova primjena je laka, jeftina i manje opasna od prijetnje vojnom akcijom.

Sankcije su postale državnički alat za sve namjene sa ciljem suzbijanja svega počev od vojnih invazija do kršenja ljudskih prava, nuklearnog širenja i korupcije, nezavisno od toga da li pomažu ili podrivaju dugoročne američke interese. One omogućavaju političarima da pokažu da čine nešto kada su suočeni sa određenom temom.

Međutim, objektivni procesi i mehanizmi moraju biti uspostavljeni kako bi se osiguralo da se sankcije razmatraju racionalno i da ne podrivaju nacionalne i međunarodne interese. Trebalo bi da uključuju nepartijski proces za pregled i upoređivanje efikasnosti sankcija sa njihovim proklamovanim ciljevima.

Američki tvorci politika treba da budu jasni i iskreni povodom toga što su željeni ciljevi. Svaki iskreni proces razmatranja takođe mora uključiti utvrđivanje da li su i kako sankcije osnažile političku i ekonomsku težinu vlada i njihove ekonomske saveznike u sankcionisanim zemljama i nezakonite aktere kako na kratke tako i na duge staze.

Vidjeli smo na primjerima Kube, Irana, Sjeverne Koreje i Venecuele da sankcije na daju brzi željeni rezultat promjene režima već, vremenom, umjesto toga jačaju saveze između režima koji su meta kaznenih mjera.

To će u velikoj mjeri zahtijevati trezvenu spremnost političara u obje partije da razmotre osnovnu činjenicu: ponekad sankcije ne djeluju. A u mnogim slučajevima one zapravo podrivaju američke interese.

Tekst je preuzet iz časopisa “Forin polisi”

Prevod: N. Bogetić

Izvor: Vijesti.me