Kuvajćani su uljuljkani u bogatstvo stečeno prvenstveno izvozom nafte, a dobro prolaze i strani stručnjaci koje Kuvajt „uvozi“ kako bi realizovao ogromne infrastrukturne projekte i cilj da da postane finansijski i kulturni centar u regionu. Istovremeno, svakodnevno srijećete ljude iz Indije, Pakistana, Šri Lanke ili Filipina koji se doslovno bore da prežive.
Prvo što vas dočeka čim stupite na kuvajtsko tlo je miris jakih začina i čudnih parfema, vrućina čak i u ranim jutarnjim satima ako dođete ljeti, a potom neshvatljiva gužva na pasoškoj kontroli. I upravo tu, na tom malom prostoru ispred desetak šaltera, počinjete da shvatate da ste došli u zemlju u kojoj je od skoro 4,2 miliona stanovnika samo 1,2 miliona Kuvajćana. Svi ostali su stranci.
Što se više udaljavate od aerodroma, to vam je jasnije zašto su Kuvajćani manjina u sopstvenoj zemlji. Pred očima vam je jedno veliko gradilište. Gdje god da krenete, ne možete a da ne primijetite kranove, radnike i kamione koji bruje pod pješčanim tlom.
Dinastija Al-Sabah, koja je već godinama na čelu Kuvajta, ulaže u gigantske projekte kao što su povećanje kapaciteta rafinerija nafte Al Ahmadi i Mina Abdulah s očekivanom proizvodnjom od 800.000 barela po danu, zatim u izgradnju grada Al Multla koji bi imao preko 400.000 stanovnika, 116 škola i 12 zdravstvenih ustanova. Džaber Al Ahmad most smatra se jednim od najvećih projekata u drumskom transportu vredan skoro milijardu kuvajtskih dinara, a trebalo bi da poveže glavni grad Kuvajt siti sa severnim dijelom zemlje. Početkom ove godine objavljen je nacionalni plan koji pod nimalo inspirativnim nazivom „Novi Kuvajt“ ima jasno zacrtan i pomalo drzak cilj – da Kuvajt postane regionalni finansijski i kulturni centar do 2035. godine, s više od 150 milijardi dolara prihoda.
Kako živi jedan od najbogatijih naroda svijeta
Kuvajt nije samo geografski ušuškan na samom vrhu Persijskog zaliva, već su i njegovi državljani uljuljkani u besplatno zdravstvo i obrazovanje. Nebojša Branković, koji već četiri godine radi kao anesteziolog u državnoj bolnici KCCC (Centar za kontrolu malignih oboljenja), ističe da se nadležno ministarstvo trudi da obezbijedi najbolju zdravstvenu uslugu. Dovode se stručnjaci svih profila, prate se najnovija dostignuća u medicini, organizuju stručne konferencije a domaći ljekari se usavršavaju na najprestižnijim klinikama u svijetu.
U zemlji koja raspolaže sa osam odsto svjetskih zaliha nafte koja čini više od 90 odsto nacionalnog izvoza, a litar benzina košta oko 30 naših dinara, o djeci uglavnom brinu dadilje i kućne pomoćnice dok roditelji izlaze u provod s prijateljima. Utisak mnogih stranaca da su djeca zbog nedostatka roditeljske pažnje i vaspitanja raspuštena i pomalo nekulturna, potvrđuje i Nadežda Ivanović, koja već tri i po godine radi kao učiteljica u Future bilingual školi gdje su skoro sva djeca porijeklom Kuvajćani. „Učenici su uglavnom razmaženi i bez ikakvih radnih navika, pa se u prvim mjesecima s njima radi na osnovnom vaspitanju, a tek potom se kreće s nastavnim programom“.
Državne škole važe kao loše, ali je zato privatno obrazovanje veoma kvalitetno, a većina mladih nastoji da nastavi školovanje u inostranstvu, prvenstveno u Americi. Najveća razlika između kuvajtskog i našeg obrazovnog sistema je prema Nadeždinim riječima u tome što se u njihovim školama više radi praktično, umjesto da „deca napamet uče gradivo bez razumijevanja“.
Kao mama petogodišnje djevojčice, Nadežda dodaje da Kuvajt za podizanje djeteta ima svoje prednosti i mane. „Djeci nisu lako dostupni alkohol i droga, nisu izloženi vršnjačkom ili bilo kakvom drugom nasilju. S druge strane, možda su i prezaštićeni, žive kao u kutijici i po završetku srednje škole nisu dovoljno spremni za život, pa se dosta njih vrlo brzo i vrati iz Amerike i ne završi ništa. Možda je i previše lagodno na neki način”.
Uprkos tome, porodica i njegovanje porodičnih vrijednosti je nešto što se ljubomorno čuva i odolijeva savremenim trendovima. Poznato je da su Kuvajćani narod koji voli da se dotjera, prošeta i bude viđen. Sa zalaskom sunca, čim se umire dnevne vrućine, stanovnici Kuvajta se šepure u podnožju perfektno osvijetljenih gradskih nebodera, gaze po mermernim pločicama u tržnim centrima, djeca se igraju pored savršeno podšišane trave i pozlaćenih spomenika. Tu se viđaju skupocjene tašne, drago kamenje i brendirane naočare. Mladi uglavnom kopiraju vršnjake sa Zapada u oblačenju i u stilu života, pa su, na primjer, objeručke prihvatili restorane brze hrane, a s njima i koji kilogram viška.
Nadežda primjećuje da Kuvajćani generalno veoma poštuju bijelce i Evropljane, ali na svakodnevno ponašanje, kao i u mnogim drugim zemljama, utiču aktuelna politička situacija, ekokomski i obrazovni status. „Postoje dijelovi grada gdje su ljudi konzervativniji i stav prema drugačijem je dosta krut, dok su u drugim gradskim četvrtima ljudi mnogo liberalniji i otvoreniji“. Nebojšino iskustvo takođe pokazuje da „što su ljudi obrazovaniji, pristojniji su i kulturniji u komunikaciji”.
Naličje bogatstva
U početku boravka u ovoj arapskoj zemlji, stranci su mahom zbunjeni a veoma moćna uslužna industrija se svojski trudi da im olakša život. Visoke tremperature tokom većeg dijela godine razlog su što se sve više aktivnosti vezuje za zatvoren prostor. Mnoge prodavnice, pa čak i apoteke, nude mogućnost kupovine preko interneta i ekspresnu dostavu na kućni prag. Brojne svjetske kuhinje prosto se utrkuju da privuku mušterije raznim popustima, besplatnom dostavom ili drugim prednostima.
Kuvajtsku ekonomiju, u saradnji sa naftom, čvrsto održava kuvajtski dinar koji je trenutno najjača valuta u svijetu (1KWD = 2,8 EUR). Ovaj podatak stranci vjerovatno previde, jer kad se plaća dva dinara kafa, pola dinara hleb – djeluje prilično jeftino. Međutim, svakodnevni životni trošak fino se potkrada među novčanicima i tako za mjesečnu kupovinu namirnica i osnovnih životnih potrepština, odlazak u restoran ili koncert, tročlana porodica lako može da potroši i do 400 eura.
To je nedostižna suma za sve veći broj onih koji rade za jako malu platu ili samo za bakšiš. U prodavnici se može desiti da vam dvije osobe istovremeno pakuju namirnice i guraju potom kolica. Desi se i da u apoteci radi po troje ljudi, gdje jedan pronalazi lijek, drugi naplaćuje a treći kopira zdravstveno osiguranje. U bolnicama rade i oni čija je jedina dužnost da guraju kolica s pacijentima koji ne mogu da hodaju. Primjera radi, mjesečna plata čistačica koje rade i po 12 sati dnevno, nerijetko svakog dana u sedmici, jedva dostiže 100 kuvajtskih dinara (oko 300 eura).
Čovjek teško proguta ovakvu sliku koja je rasprostranjena širom Kuvajta. Neminovno je da se svakodnevno susrijećete sa ljudima iz Indije, Pakistana, Šri Lanke ili Filipina koji se doslovno bore da prežive. Osim toga, previše vremena provedenog u kolima, zagađenost vazduha i previsoke temperature u toku ljeta nešto su sa čime većina stranaca mora da izađe na kraj tokom boravka u Kuvajtu.
„Vaše zadovoljstvo životom u ovoj zemlji će zavisiti od vaših očekivanja“, smatra Nebojša. „Jedna od stvari koju mnogo volim je pomisao da kada ste platili stanarinu, izmirili ste skoro sve vaše mjesečne obaveze. Relaksiranost koju osjećate kada niste opterećeni brigom o finansijama je nešto što je većina ljudi kod nas zaboravila, a mlađe generacije ni ne znaju kako to izgleda“.
Marina Jančić, Kuvajt siti
Izvor: Bif.rs
