Danas je moguće zamisliti scenario koji izokreće naglavce premisu iz čuvenog filma Zbogom, Lenjine! Umjesto komunistkinje koja se budi iz kome u novoj, tržišno uređenoj Njemačkoj, zamislimo tehnokratu iz doba Blera i Klintona koji se budi u svijetu koji opsijedaju ekonomski nacionalizam, politika velikih sila i ksenofobija.

Šta bi bilo najveće iznenađenje za njega? Šta bi se porodica ovog pacijenta najviše trudila da mu ne kaže?

Čini se da je najočigledniji odgovor – Donald Tramp. Ako vam je poznata istorija Sjedinjenih Država, znate da je postojao antisemitski izolacionistički pokret koji se suprotstavljao američkom ulasku u Drugi svjetski rat i da je njegovo ime bilo Amerika na prvom mjestu. Ali, isto tako znate i da su od 1916. Sjedinjene Države gradile svoju globalnu hegemoniju svojim međunarodnim angažmanom i intervencionizmom, a ne samoizolacijom.

Gotovi svi drugi aspekti odstupanja od globalizacije i multilateralizma mogli su se predvidjeti: da Poljska ima desničarsku i nacionalističku vladu koja pokušava da podrije vladavinu prava; da se Britanija odvojila od Evrope; da su Rusija i Turska postale izborne diktature – sve se to može razumjeti naprosto kao povratak na istorijsku normu.

Ali šta reći za spremnost Amerike da istovremeno napusti Pariski klimatski sporazum, Savjet za ljudska prava UN-a, grupu G7, princip poretka zasnovanog na pravilima i mirovni sporazum koji je stabilizovao Bliski Istok? Šta nam to govori o svijetu? Po mom mišljenju, najmanje ispravljiv, pa stoga i najznačajniji Trampov potez je istovremeno objavljivanje trgovinskog rata Kini, Evropskoj uniji i Kanadi.

Tramp je uveo kaznene tarife za uvozne prozvode iz Kine u vrijednosti od 200 milijardi dolara i zaprijetio da će isto učiniti za još 200 milijardi dolara uvoznih proizvoda u slučaju da Kina uzvrati sličnim mjerama. U junu ove godine Tramp je uveo tarife na uvoz čelika i aluminijuma iz EU, Kanade i Meksika, natjeravši EU da počne da priprema slične mjere za uvozne artikle iz SAD-a u vrijednosti od 2,7 milijardi dolara.

Na kobnom samitu G7 u Kvebeku, Tramp je saopštio ostalim liderima da je Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini najgori ugovor koji je SAD ikada potpisao. U februaru on je Svetsku trgovinsku organizaciju (WTO) nazvao „katastrofom“.

Drugim riječima, cilj trgovinskih mjere koje je Tramp primijenio protiv Kine i ostalih zemalja nije jednostavno reformisanje trgovinskog balansa unutar postojeće trgovinske arhitekture svijeta, već uništavanje same te arhitekture.

Tramp je već zaobišao pravila WTO-a klasifikujući uvoz čelika iz Kanade i EU-a kao „prijetnju za nacionalnu bezbjednost“. Tako je uskratio pravo svojim protivnicima da uzvrate istom mjerom. Otkako je stupio na dužnost, on je stavio veto na izbor novih sudija u sedmočlani apelacioni sud WTO-a koji sudi o trgovinskim sporovima i tako doveo ovaj sistem na ivicu sloma.

Signali su nedvosmisleni. Trampova administracija namjerava da parališe trgovinski sistem zasnovan na pravilima i formira alternativni poredak u čijem će središtu biti ona sâma, kao veliki zajmodavac i konzument pod nejednakim uslovima. Pritom je podrška za protekcionizam i ekonomski nacionalizam u američkoj srednjoj klasi tako jaka da ne treba očekivati da će sljedeći predsjednik SAD-a preokrenuti smjer trgovinske politike.

U originalnom filmu Zbogom, Lenjine! zaplet je bio metafora za nesposobnost stare komunističke generacije da se pomiri sa promjenama. Ako obratimo pažnju na reakcije evropskih centrističkih političara na Trampovo ponašanje, videćemo da se i te paralele same nameću.

U narednih godinu ili godinu i po dana, umjereni političari lijevog i desnog centra suočiće se s teškim zadatkom rekalibracije. Iako još uvjek odani poretku zanovanom na pravilima, ljudskim pravima i borbi protiv klimatskih promjena, oni moraju da pripreme mjere i odneguju novu političku kulturu za slučaj da se cijeli sistem sruši. Kako bismo spasili ono što se od globalizacije spasiti može, moramo se povući na rezervni položaj: treba smanjiti njen intenzitet, prestati sa pozivima za njeno agresivno produbljivanje, stabilizovati globalne i kontinentalne institucije formiranjem sistema sa manje deregulacije i izvoza poslova u inostranstvo.

***

Politički centar kao da je blaženo nesvjestan urušavanja institucionalnog okvira. Dok Tramp tvituje uvrede na račun Angele Merkel i otvoreno poziva na pobunu ksenofoba u redovima njene koalicije, njemački javni službenici rade prekovremeno i pokušavaju da umekšaju evropski odgovor na njegove trgovinske mjere.

U Britaniji imamo posla sa najgorim elementima na obije strane: dok Trampov trgovinski rat protiv EU dostiže vrhunac, naš ministar trgovine Lajam Foks gradi karijeru na činjenici da se nalazi u ideološkom džepu republikanske desnice; istovremeno, posle brexita, mi moramo da igramo po pravilima EU-a, bez ikakvog uticaja na kreiranje politike Unije, bez slobode da sklapamo samostalne trgovinske ugovore i, najgore od svega, bez ikakve strategije za situaciju u kojoj se svijet dijeli na dva velika, konkurentska trgovinska bloka.

Jedan od razloga zbog kojih su centristi tako nespremni da se suoče sa mogućnošću urušavanja globalizacije leži u tome što su oni oduvjek vjerovali u bajku da je globalizacija objektivan, nepovratan i spontan proces – a ne naprosto politički izbor elite. Još ubjedljiviji razlog leži u tome što gledano sa najvišeg sprata advokatske firme u Kanari Vorfu, globalizacija izgleda kao prvenstveno finansijski fenomen.

Pošto nisu u stanju da zamisle raspad globalnog finansijskog sistema – puni povratak kontrole kapitala ili nestanak tržišta stranih valuta te udruživanje finansijskih aktiva u nacionalne ekonomije – centristi ne mogu zamisliti ni trgovinske ratove, niti ratove oko intelektualnog vlasništva.

Međutim, postaje sve jasnije da će sredina dvadeset prvog vijeka izgledati mnogo više distopijski. Izvori rasta koji je obilježio protekle tri decenije presušuju: sve je manje novih radnika; sve je manje „sustižućeg“ rasta; sve je manje finansijske moći. Konkurencija oko održavanja rasta, poslova i prosperiteta sve je ogorčenija. Danas se ona manifestuje trgovinskim ratovima, ali već sjutra se može pretvoriti u tehnološku „deglobalizaciju“.

Rijetko koji važniji zapadni biznismen je danas spreman da sjedne na let za Kinu bez mobilnog telefona i laptopa za jednokratnu upotrebu: toliko su uobičajeni postali strahovi od krađe intelektualne svojine. Jednom kada u igru uđu i fizička trgovina robom i rivalski tehnološki standardi i zakoni o intelektualnom vlasništvu, nezasite potrebe populističkih političara za neprijateljima i žrtvama vodiće kompleksnijoj upotrebi finansijskih regulacija u cilju podsticanja lokalizacije kapitala, ako ne baš i klasičnim oblicima kontrole kapitala.

Konačno, tu je i sukob „vrijednosti“. Jednom kada Kina bude nametnula svojim radnicima sistem socijalnih kredita, koristeći sredstva masovnog nadzora i algoritamske kontrole kako bi disciplinovala svoje građane, zamisao da i dalje postoji jedinstveni globalni kapitalizam – bilo kakva mogućnost ravnopravne borbe između tehnoloških divova 21. vijeka – postaće neodrživa. Već trideset godina ljevica gradi svoj program na pretpostavci da je globalizacija neizbježna. Taj istorijski trenutak je već prošao: programi Bernija Sandersa u SAD-u, Podemosa u Španiji, La France Insoumise i Korbinovih laburista, predstavljaju neophodan, mada djelimičan i odmjeren odmak od ekstrema globalizacije.

Ali u svijetu koji opisujem to neće biti dovoljno. Mogli bismo zamisliti korbinistu ili aktivistu Podemosa u scenariju iz Zbogom, Lenjine! i probuditi ih u svijetu koji sam opisao, na primjer u 2038. godini, i cijeli program ljevice bi morao da se promijeni. Po mom mišljenju, praktični ishodi trgovinskih i tehnoloških ratova koji nas očekuju, kao i povratak geopolitike velikih sila, vode ka sljedećim načelnim zaključcima.

Britanija mora biti dio velikog kontinentalnog projekta. Nema nikakve sumnje u to da taj projekat mora biti Evropa – to što smo donekle odvojeni od EU-a nije bitno sve dok smo fokusirani na Evropu i izgradnju zajedničkog i nezavisnog sistema bezbjednosti, migracije, odbrane i diplomatije. Zato stalno pominjem riječ „Norveška“, iako ona nije draga laburističkom vođstvu.

Evropa mora biti uključena u razvoj vještačke inteligencije na kontinentalnom nivou i ključni igrač u svim ostalim globalno važnim tehnološkim projektima.

U socijalnom pogledu, Evropa mora omogućiti bogaćenje svojih građana, izgraditi domaće industrije i poljoprivredu koje će biti u stanju da prežive kontrakciju globalnog poretka zasnovanog na pravilima i povrh toga – definisati sopstveni etos. To podrazumijeva borbu protiv različitih evropskih etnonacionalizama koji trenutno doživljavaju novi procvat – a najbolja oružja za tu borbu su ekonomski rast, prosperitet i obrazovanje. Institucije koje stoje na putu takvom razvoju su eurozona i Lisabonski sporazum. Obije institucije se mogu reformisati i trebalo bi ih reformisati.

Raspadanje globalnog poretka je neosporna činjenica. Ako se podsjetimo uzajamnih mjera kojima su nacionalne vlade pribegavale u pitanjima trgovine, valute, dugova i ratnih reparacija između 1931. i 1934, vidjećemo kako brzo stvari eskaliraju (proverite to i sami u knjizi Čarlsa Kindlbergera Svijet za vreme depresije 1929-1939).

Same razmjere međuzavisnosti – finansijske, kulturne i trgovinske – znače da globalizacija ne može sasvim propasti, ali za postizanje efekta iz filma Zbogom, Lenjine! to nije neophodno.

New Statesmen, 27.06.2018.

Preveo Rastislav Dinić

Peščanik.net, 05.07.2018.

Ilustracija: Edel Rodriguez