Autrski tekst: Prof. dr Vasilije Kostić, predsjednik Crnogorskog udruženja poslodavaca (CUP)

 Kakve sve posljedice može imati  najavljenja Fskalna strategija čiji je suštinski cilj povećanje zarada?

Suština predloga Fiskalne strategije (kako je dato u predlogu) ogleda se u: uvećanju minimalne zarade zaposlenih (na osnovu odluke Vlade a ne na bazi ekonomskih pokazatelja); državni prihodi se umanjuju na način što se preraspodjeljuju u korist zaposlenih ali i u korist poslodavaca; “ rasterećenje troškova rada”, uz rast investicione potrošnje iz osnova “olakšavanja biznis barijera”, trebalo bi da generiše veći ekonomski rast u budućnosti – veće fiskalne prihode a time i veći standard građana.

U stvari, najprostije rečeno, funkcionisanje čitavog mehanizma počiva na tvrdnji da će povećana potrošnja, stvorena putem preraspodjele dohotka, stvoriti uslove za većom ličnom i investicionim potrošnjom u budućnosti što će rezultirati održivim ekonomskim rastom odnosno rastom BDP.

Da li je zaista to moguće.? Da li održivi ekonomski rast može da se postigne preraspodjelom u potrošnji dohotka kojom će se generisati nova vrijednost i na njoj temeljiti viša potrošnja u budućnosti? Da li je takva pretpostavka opravdana, prvenestveno imajući na umu jednostavnu istinu da se preraspodjelom nivo ukupnog dohotka ne mijenja?

Ugaoni kamen Fiskalne strategije – njena “konstrukciona greška”

U predlogu Fiskalne strategije međuuslovljenosti između makroekonomskih kategorija su predstavljene isuviše pojednostavljeno i jednosmjerno pa su uzeti u  obzir samo oni pravci uticaja koji podržavaju ostvarenje predviđenih ciljeva Fiskalne strategije. Takav pristup za rezultat ima činjenicu da ono što je zamišljeno kao „ugaoni kamen“ strategije, ustvari predstavlja njenu osnovnu slabost „konstrukcionu grešku“ – datu u vidu dvije temeljno pogrešne pretpostavke.

Prva pogrešna pretpostavka izražena je u stavu: “Rast u narednom trogodišnjem periodu će dominantno voditi visoka domaća potražnja, koja će doprinijeti rastu BDP-a oko 3,1 procentnih poena, dominantno usljed nastavka dinamične lične potrošnje domaćinstava (učešće u rastu 2,6pp), ali i rasta investicija kroz olakšanje biznis barijera, za koje se očekuje da doprinese rastu od 0,9 procentnih poena.”

Druga pogrešna pretpostavka ogleda se u precjenjivanju uticaja na podsticanje ekonomskog rasta mjere zvane “poreski klin” “… Crna Gora će postati država sa jednim od najnižih poreskih opterećenja na rad budući da će “poreski klin”(opterećenje porezima i doprinosima) na prosječnu zaradu iznositi 16,2 odsto”.

I jedna i druga pretpostavka će, po zamisli autora strategije, rezultirati rastom životnog standarda građana.

Rezime prve pogrešne pretpostavke.

Osnovna greška kreatora Fiskalne strategije ogleda se u njihovom pogrešnom uvjerenju da će kratkoročni efekti fiskalne politike ( povećane zarade-potrošnja domaćinstva i investicije) na ekonomski rast (rast proizvodnje i zaposlenosti) biti održivi u dugom roku. Međutim, notorna ekonomska istina je da su dugoročni efekti ekspanzivne fiskalne politike u pogledu stimulisanja ekonomskog rasta u uskoj korelaciji (povezanosti) sa povećanjem produktivnosti – a koja se, nažalost,  u projekcijama kreatora strategije ni ne razmatra. Produktivnost je ta koja povećanoj potrošnji daje temelj dugoročne održivosti. “Granice održivog rasta zarada i povrata na kapital postavlja produktivnost rada” (M.Porter)

Fisklana strategija, predstavljena na način na koji jeste, u potpunosti je zavisna od rasta ekonomije. S toga, kad se prvi put ne ostvare “potrebne stope rasta” iz modela rasta (a to je vrlo izvjesno), Vlada će imati znatan fiskalni manjak i neće moći da pokrije rashode koji će daleko nadilaziti prihode. Negativan fiskalni saldo će, za razliku od ranijih, biti daleko veći (zbog enormno narasle potrošnje) i ozbiljno će ugrožavati održivost čitavog sistema – ne samo finansijskog. Ostaće nam, izvjesno, snažna potreba za novim zaduženjem. 

Dakle, pogrešnost prve pretpostavke, ogleda se u jednostavnoj ekonomskoj istini da se održiv ekonomski rast i razvoj  odnosno održiv rast životnog standarda građana ne može temeljiti na rastu potrošnje bez povećanja produktivnosti. To je ekonomski aksiom. Predlog fiskalne strategije produktivnost ne razmatra a ona ključno opredjeljuje način uticaja povećane lične potrošnje (potrošnje domaćinstava) na ekonomski rast. Naime, smjer uticaja povećane tražnje pod uticajem većih dohodaka odnosno veće lične potrošnje (potrošnje domaćinstava) u odsutstvu potrebnog nivoa rasta produktivnosti (ili uz njegov mnogo sporiji rast u odnosu na potrošnju) u prvom momentu ide zaista u pravcu kratkoročnog rasta obima proizvodnje (ponude) ali, ne dugo zatim, i u pravcu rasta cijena – nastaje inflacija podstaknuta tražnjom. Dakle, u krajnjem, dominantan smjer uticaja ne ide u željenom pravcu – u pravcu stimulisanja održivog realnog rasta ekonomije – već u smjeru  rasta cijena što je, naravno, neželjeni ishod. Istina, nije nužno da se rast cijena i ostvari. Da li će se rast cijena desiti i u kom procentu zavisi od niza činilaca, ali ključni uticaj – snažan pritisak na rast cijena ostaje. Iz razloga što ne postoje garancije da će se rast cijena i ostvariti (veća ili manja vjerovatnoća koja u mnogome zavisi od produktivnosti), taj se proces i opisuje kao “inflacione tendencije” ili stvaranje povoljnih uslova za podsticanje, raspirivanje  ili ubrzanje inflacije.

Svakako, treba uzeti u obzir, da preraspodjela u potrošnji (koja se predviđa) nije bez makroekonomskog uticaja. Njome (preraspodjelom) se može postići uvećanje nivoa potrošnje na način što će se sredstva uliti tamo gdje je potrošnja usmjerena na zadovoljenje kratkoročnih potreba (potreba građana). Ta dodatna sredstva će sasvim sigurno biti potrošena odmah (imajući u vidu značajan procenat nezadovoljene lične tražnje) i djelovati u pravcu multiplikacije njenog uticaja na nivo ekonomskih aktivnosti. Međutim, ova vrsta potrošnje usmjerena na zadovoljenje kratkoročnih potreba, bez obzira na visok visok stepen multiplikacije, nema potencijal da stvara vrijednost pa tako i nema trajniji “otisak” na ekonomski rast. Takvi podsticaji za malu ekonomiju, kao što je naša,nijesu dovoljni zbog globalnog multiplikatiora koji je u uslovima ekstremno uvozno zavisne privrede  mnogo veći.Naime, vještački stvorena dodatna tražnja realizovaće se ( imajući u vidu strukturu naše potrošnje) najvećim dijelom na potrošnju hrane i pića, što će cijene ovih proizvoda držati pod još većim pritiskom za rastom, nego što je danas, i pod daljim povećanim zahtjevima za uvozom.

Dakle, povećana domaća potrošnja će se realizovati kroz uvoznu tražnju (veći uvoz), koja će da podigne ekonomski rast od koga nemamo koristi – samo štetu – a koji će biti realizovan na račun rasta trgovinskog deficita što će, u krajnjem, da rezultira deficitom budžeta – daljim pogoršanjem makroekonomskih agregata. Uz to, rast inflacionih pritisaka će biti evidentan kao i pritisak u pravcu  novog zaduženje a to u krajnjem znači dalji pad kvaliteta života. Sve više novca će se odlivati na otplate kredita (rasti će kamatni trošak finansiranja ) što će gušiti domaće investicije a to opet znači, smanjenje ili usporavanje investicija bez čega nema povećanja produktivnosti niti održivog rasta životnog standarda. Time se negativan krug makroekonomskog uticaja zatvara.

Rast ekonomije na način predviđen u Fiskalnoj strategiji može da se realizuje samo za jedan kraći period nikako trajnije (u tome je sva zabluda). I to zavisno od niza činilaca: vladajuće ekonomske situacije, nivoa ekonomske aktivnosti, nivoa inflacije, opšteg nivoa tražnje, ukupnih tokova svjetske ekonomije…, ali prije ili kasnije, ovaj krug će se zatvoriti na nivou koji će biti realno (ne nominalno) niži od onoga sa koga smo krenuli. Ekonomski rast će udariti u kapacitetne barijere  – opadajuće ili ispod-proporcionalnog rasta proizvodnje u odnosu na potrošnju. Razlika neće moći da se finansira a da to ne bude na račun smanjenja standarda građana odnosno živjećemo gore nego prije.

Druga pogrešna pretpostavka:

niski “poreski klin” i olakšanje biznis barijera  – njihov uticaj na rast ekonomije

Precjenjivanje uticaja niskog “poreskog klina” kao i “olakšavanja biznis barijera”na rast ekonomije u kratkom roku, suprotno optimističkim očekivanjima kreatora strategije, nudi upravo razloge za pesimizam i sumnju.

Kreatori strategije računaju kako će niska opterećenja na zarade odnosno niski troškovi rada uz olakšavanje biznis barijera biti duh pokretač ekonomskog rasta i dati ekonomiji snažan zamajac. U prilog takvim očekivanjima navode i pregled tih opterećenja u zemljama Evrope po kojoj se Crna Gora nalazi na  posljednjem mjestu što bi trebalo da bude argument koji joj ide u prilog.

Upravo ono što bi (po kreatorima strategije)  trebalo biti značajna prednost ( minimalni “poreski klin”) u stvari je druga glavna slabost strategije.

Naime, pretpostavka da će se snižavanjem poreza i doprinosa na zarade nužno podstaći ekonomija – a to znači nužno podstaći privatno investiranje – je duboko pogrešna. Potiče iz pogrešnog vjerovanja u mogućnost upravljanje ekonomijom ponude odnosno da će rasterećenje u porezima i doprinosima doprinijeti značajnom pobuđivanju ekonomije i rastu ponude. Da je ovo uvjerenje pogrešno bezbroj puta je potvrdila praksa raznih zemalja a dokumentovana je i u savremenim ekonomskim istraživanjima poznatog ekonomiste (T.Piketi i ostali). Njihova istraživanja su pokazala da je snižavanje poreskih opterećenja, pa i onih najviših (mimo logičnih očekivanja), praćeno nepromijenjenim ili smanjenim ekonomskim rastom. U prilog tim zaključcima ide praksa razvijenih zemalja gdje su, zamislite,  poreska i druga opterećenja najveća (najveći “poreski klinovi”).S druge strane, ako bi se u “niskom poreskom klinu” ogledao presudan potencijal podsticaju ekonomskom rastu i razvoju zašto onda on nije dio prakse razvijenih zemalja?

Zašto rasterećenje u pogledu visokih poreza i doprinosa neće doprinijeti dinamičnom ekonomskom rastu već će prije uticati na  usporavanje ili stagnaciju? Dinamičan i održiv ekonomski rast i razvoj zahtijeva, pored ostalog, i veliku javnu potrošnju u oblastima: infrastrukture, tehnologije, znanja – obrazovanja, zdravstva, fundamentalnih istraživanja, socijalne zaštite… pa su zbog tih troškova neophodni visoki poreski prihodi, a oni će ovdje biti umanjeni.

Njihovim izostankom ili smanjenjem smanjuju se i mogućnost za državna ulaganja odnosno trošenje koje pokreće privatnu inicijativu odnosno privatne investicije. Pored toga, ogromna većina investicija (bez kojih nema rasta) se finansira zaduživanjem a budući da je poresko rasterećenje zarada znatno manje od rasta zarada (rasta troškova rada), znači da će operativna zarađivačka sposobnost preduzeća biti pod pritiskom pa se i iz tog osnova ne može očekivati znatnije intenziviranje investiranja i ekonomski rast po tom osnovu.

Naprijed nabrojane oblasti državnog trošenja su ključne poluge ekonomskog rasta i razvoja koje u krajnjem determinišu proizvodnu sposobnost zemlje. Za većinu tih oblasti  se ne može očekivati da privatna inicijativa ima znatnog interesa (a i kada ga ima riječ je samo o profitnom a ne cjelovitom, društvenom interesu) pa o takvim ulaganjima (trošenju) mora brinuti država. U okonostima manjka poreskih prihoda takva ulaganja se ne mogu očekivati – barem ne na nivou na kome bi to iniciralo  dinamičan ekonomski rast. Naprotiv, manjak državnog trošenja u ključnim polugama ekonomskog rasta i razvoja će značiti usporavanje rasta a to posljedično opet znači gori životni standard.

Kreatori strategije u umnogome precjenjuju uticaj rasterećenja troškova na ekonomski rast pa su zbog toga njihova očekivanja više nego nerealna. Ipak, glavni dokaz neutemeljenosti pretpostavke o uzletu ekonomije usljed rasterećena zarada predstavlja postojanje neiskorišćenih kapaciteta u našoj privredii i ozbiljno izražen deficit radne snage kako u kvantitetu tako i u kvalitetu – u njenim kompetencijama. Oba ova činioca (i neiskorišćeni kapaciteti i deficit potrebne radne snage) su manifestacija niskog nivoa produktivnosti rada i visoke stope nezaposlenosti u CG.

S toga, pogrešno je vjerovati da se u uslovima postojanja neiskorišćenih kapaciteta i izraženih deficita u radnoj snazi, odluke o novom investiranju donose pod uticajem snižavanja troškova rada. Smanjenje troškova rada može, ne nužno, pomoći  u podizanju rentabilnosti poslovanja ali u podsticanju intenzivnijeg investicionog odlučivanja, svakako, ne. Odluke o investiranju se donose u bitno drugačijim okolnostim (primarno okolnostima političke stabilnosti i pod uticajem profitabilno potencijalnog poslovnog okruženja).

Vrlo niski “poreski klin” može biti podesan u pojedinim fazama ekonomskog razvoja ili kao elemenat sistema podsticaja različitim industrijskim politikama ali vidjeti u njemu  ključni potencijal pozitivnog uticaja na makroekonomske varijable koje će opredijeliti dalji rast standarda građana u budućnosti je više nego pogrešno.

Da zaključimo!

Ključ ekonomskog rasta i razvoja leži u sposobnosti zemlje da se efikasno ekonomski, politički i društveno organizuje. U tom cilju sistem podsticaja treba da bude  temeljen na principu da produktivnost određuje prosperitet svakog člana. Takva organizacija društva počiva na institucionalnim aranžmanima koji povećavaju efikasnost i favorizuju produktivne a ne redistributivne aktivnosti. Moramo prihvatiti da izvor bogatastva leži u produktivnosti, a ne u raspolaganju sredstvima, nikako u potrošnja ili preraspodjeli. Sposobnost zajednice da uvećava rast standarda svojih građana leži u znanju, inovacijama, razvoju tehnike i tehnologije, razvijene infrastrukture (institucionalne i fizičke). BDP i njegov rast jesu potreban ali nikako i dovoljan uslov za rast standarda građana. Vlast stalno mjeri one veličin (BDP, turistički promet, nominlni rast zarada…) kojima se može manipulisati. Ne mjeri se ono što ukazuje na stvarni kvalitet života građana jedne države. Razumljivo, vlast ta mjerenja ne sprovodi jer ih rezultati ne bi preporučivali.

U psihologiji postoji termin “Eskalacija angažovanja” koji opisuje ponašanje kada se zauzeta pozicija brani po svaku cijenu. U ekonomiji ovakvo ponašanje može biti pogubno jer i napuštanje alternativog izbora ima svoje koristi. Mislim da sadašnja situacija povodom Fiskalne strategije odgovara ovom opisu. Svaka kritika nailazi na ideološku osudu i diskvalifikaciju a to brine.

Jer, kada se poseže za argumentom sile a ne silom argumenata onda obično građani plate cijenu. Plašim se da smo u ekonomskom smislu sve bliži stranputici jer nemoguće je podizati standard bez povećanja produktivnosti. Ukoliko se to čini   platiće se visoka cijena. Kolika? Zavisi od toga kako daleko budemo išli u toj diskrepanci na štetu produktivnosti. Ko ne razmatra ovu cijenu – ne razmatra ni cijenu propasti sistema.

To što posljedice ekonomskih odluka nijesu vidljive odmah ne znači da se ne dešavaju “ispod površine” i da nas neće pogoditi. Ne bi trebalo da nas to zavara ali mi imamo kratko pamćenje. Kad posljedice postanu vidljive tada je kasno. Šteta je učinjena i nepopravljiva je. Izgubljeno nije moguće nadoknaditi.

I još nešto na kraju!

Opšti cilj ekonomske politike izražen je kao  “pametan, održiv i inkluzivan ekonomski rast”. Sa njim, po riječima kreatora strategije, korespondira Fiskalna  strategija. Kako Fiskalna strategija koja: preraspodjelom postojećih prihoda, administrativnim povećanjem zarada mimo stvaranja nove vrijednosti, odricanjem od prihoda u korist rasta lične potrošnje a na račun produktivnosti doprinosi pametnom, održivom i inkluzivnom rastu – pitanje je koje u stvari to i nije.

U navedenom teško da se može prepoznati bilo koji od tri pridjeva ili oni (pridjevi ) imaju novo, drugačije značenje proizašlo iz paradigme u smislu :”naopaka ekonomija stvara naopako društvo” (J.Stiglic).