Azerbejdžan je naveliko podmićivao poslanike Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope, utvrđeno je istragom nezavisnih stručnjaka.

Kako piše Maks Hofman, analitičar Dojče velea, ako poslanici radije primaju ilegalan novac i poklone umjesto da se bore protiv korupcije, onda Savjet Evrope više nije potreban.

“To što Rusija i Turska nemaju šta da traže u instituciji koji se zvanično zauzima za pravnu državu i demokratiju, zapravo bi moralo da bude jasno. Ali, u Strazburu mnogi poznavaoci situacije kažu da njihovo izbacivanje ne bi donijelo ništa. Jer tada više ne bi moglo da se utiče na Putina i Erdogana. Slično se razmišljalo i kada je priman Azerbejdžan. Da će ta zemlja najprije biti integrisana pa će u nju onda biti izvezene evropske vrijednosti. Nije nego… Za sve čiji se rad ne sastoji u tome da stalno razmišljaju o različitim zadacima Evropskog savjeta, Savjeta Evropske unije i Savjeta Evrope: ovaj potonji nema ništa sa Evropskom unijom. Zato tamo mogu da budu primane i druge zemlje. Sjedište je u francuskom Strazburu i Savjet se zauzima za “ljudska prava“, “osnovne postavke demokratije“ i “osnovne principe pravne države“. Barem teoretski. No da se sada vratimo našoj agilnoj zemlji-članici sa Kaspijskog mora”, uputio je Hofman.

Prema njegovim riječima, Azerbejdžan je sopstvene vrijednosti mnogo uspješnije izvezao na Zapad nego obratno.

“U redu, riječ vrijednosti je možda prejaka, ali tepisi, luksuzni proizvodi i prije svega novac – o tome se radi. Neki poslanici Parlamentarne skupštine su očito rado uzimali te poklone i zauzvrat gurali ometajuće izvještaje o ljudskim pravima u Azerbejdžanu pod čuvene tepihe. ‘Vrlo vjerovatno’ je to tako bilo – kažu bar tri nezavisna stručnjaka u svom završnom izvještaju. Još jednom se pokazuje: Evropa sebe često vidi kao moralnu perjanicu, ali – ona to nije. Drugim riječima: zašto uopšte učestvujemo u svemu tome? Političari sa dobrim platama plaćeni od evropskog poreza godinama sjede u jednoj marginalnoj instituciji. Većinu građana ne interesuje šta oni tamo rade. Čak ni objektivnim posmatračima nije uvjek jasno ima li to još smisla”, dodaje Hofman.

Kako ističe, političari koji bi trebalo da se bore protiv korupcije su popravljali stanje na svojim tekućim računima ilegalnim sredstvima, što je sada objelodanjeno.

“I to nije usamljen slučaj, već je u to, kako stoje stvari, umiješano više članova Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope. Svi iz zemalja koje zapravo imaju drukčije korupcionaške standarde. Na primjer, iz Njemačke. Treba li, dakle, zatvoriti radnju? Ona ne služi ničemu, košta evropske poreske obveznike novaca i figurira kao platforma za bogaćenje korumpiranih evropskih poslanika. Niko u evropskim institucijama ili prijestonicama EU ne bi trebalo da se čudi ako sada stignu takvi zahtevi. Ima tu nečega. Ali i protivargument je tačan: bolje je međusobno razgovarati u takvim forumima i zauzimati se za određene vrijednosti – izgleda da većina parlamentaraca to još uvjek čini. To je tačno posebno u odnosu sa Rusijom, gdje održavanje dijaloga može održati mir. No Savjet Evrope je sada u nokdaunu. Ako ne želi da bude nokautiran, u Strazburu hitno mora nešto da se promijeni. Ljudi koji tamo rade moraju i da se bore za zvanične vrijednosti njihovih institucija. Za dosadašnju “kavijarsku diplomatiju“ smije da postoji samo – nulta tolerancija”, zaključuje Hofman.

B92