piše:

mr Stevan Gajević 

Zadnjih dana u medijima  imamo obilje informacija o trendovima cijena plemenitih metala i nafte. To je prilično neuobičajeno za ovo podneblje koje takoreći i nema mogućnost berzanske  trgovine ovim robama. Trgovina tzv. Efektima moguća je jedino na nekim evropskim i američkim berzama ili preko globalnih platformi. Konkretno u Crnoj Gori osim on-line platformi takoreći i nije moguće špekulativno trgovati ovim robama. Zašto onda obilje informacija, obilje interesovanja ukoliko je sve to daleko i tamo negdje?

Počnimo od početka. Postoje generalno tri tipa ulaganja u plemenite metale (prvenstveno zlato i srebro). Prvi tip su berzanski posrednici i trgovci (u koje ubrajamo i ljude koji trguju preko globalnih platformi za sebe npr. Forex). Nihovo interesovanje i prognoze vezane za rast ili pad cijena plemenitih metala motivisan je isključivo profitom kratkoročnim ili srednjoročnim. Drugim riječima „igra“ se na očekivanu dobit , pa kako bude. Berzanski trgovci zavisno od svoje moći,  oslanjaju se na podatke koji su dostupni kako bi prognozirali cijenu zlata jer je ona za njih od presudnog značaja. Npr. Uspjeh referenduma u Švajcarskoj sigurno bi  kratkoročno povećao cijenu zlata jer bi Švajcarci bili prinuđeni da zlato kupe za potrebe održavanja svojih deviznih rezervi. Odluka Kipra da proda dio zlatnih rezervi bi naprotiv kratkoročno oborila cijenu zlata. Mora se priznati da su sa svojim prognozama svjetskog tržišta brokeri uglavnom u pravu, otprilike koliko to njima treba tj. na periode najčešće od 1 –3 mjeseca. Predvidjeti kretanje cijene plemenitih metala na duži rok nije ni toliko interesantno a ni jednostavno, pa se tog posla uglavnom prihvataju veće bankarske ili trgovačke kuće i pojedini univerziteti. Ono što je sigurno je da je u kreiranju globalne cijene zlata i srebra uključeno toliko faktora da bi kreiranje pouzdanog matematičkog modela za isto bilo takoreći nemoguće.

Druga grupa investitora u plemenite metale su krupni trgovci ili bankarske kuće, te ovlašteni trgovci metalima na lokalnom nivou. Za razliku od berzanskih posrednika veliki trgovci (to može biti neka Centralna banka koja kupuje ili prodaje metal, ili jednostavno regionalni trgovac metalom koji dalje metal prodaje u retail-u), itekako utiču na cijene plemenitih metala. Oni prodaju ili kupuju veće količine , trguju i plasiraju većem broju manjih prodavaca. To su ujedno najznačajniji trgovci zlatom i srebrom, usljed  njihovih planova ili potreba često imamo i dugoročnije konjukture na tržištu plemenitih metala. Ono što njih razlikuje od berzanskih posrednika je to da trgovci i rudnici imaju plemenite metale (realnu vrijednost) u svojim skladištima. Iako se nama laicima čini da takvih trgovaca ima relativno mnogo, vjerujte da je njihov broj limitiran na par desetina, te da se u to društvo teško ulazi. U prilog mojoj tvrdnji je i to da zadnjih dana čitamo kako ni neke razvijene ekonomije te Centralne banke razvijenih zemalja svoje zlatne reserve ne drže u svojim trezorima (primjeri Holandije, Njemačke, pa čak i Francuske ili Švajcarske). Gdje se drže zlatne reserve svih tih razvijenih zemalja ne znaju čak ni njihovi građani, ali svakako jedno može da se pretpostavi – onaj ko ima najveće zlatne reserve je najmoćniji. Šta je motivisalo autoritete švajcarskih centralnih vlasti da dio svojih zlatnih rezervi drže negdje drugo, vjerovatno da ćemo teško saznati, a svima nama je Švajcarska metafora za banke, bogatstvo i sigurnost. Ovdje ću parafrazirati izjavu jednog ruskog ministra datu nedavno povodom pada cijena nafte na svjetskom tržištu: ”Rusija prodaje svoju naftu ispod cijene, za precijenjeni dolar a zatim za taj dolar kupuje podcijenjeno zlato”. Mislim da je komentar suvišan.

Treća grupa (najbrojnija) investitora u plemenite metale su mali investitori koji zlato kupuju dugoročno, te vrše diversifikaciju svog portfolija imovine na likvidne i manje likvidne djelove. Motiv malih investitora za investiranje u zlato i srebro (čak je i naziv investitor pogrešan, jer ti ljudi sebe ne smatraju investitorima već kupcima) nije brza zarada ili zarada uopšte , već sigurnost koju sa sobom imaju plemeniti metali. Mali investitori gotovo nikada ne kupuju tzv. “papirno zlato” već isključivo metal.  Oni su zaista u pravu jer zlatni novac Rimske republike vrijedi i danas ili Zlatni perper Kraljevine Crne Gore, čija današnja vrijednost višestruko prelazi vrijednost iz 1910 zbog numizmatičke komponente.

Mali ulagači u plemenite metale razmišljaju dugoročno, očemu svjedoči konstantan rast tražnje za zlatom u ovlašćenim kućama za promet plemenitim metalima u regionu i šire bez obzira na pad cijene zlata. Sa druge strane pojava otkupljivača zlata u regionu praktično je iscrpila zalihe ovog plemenitog metala kod stanovništva. Ovo potvrđuje i jedan dugogodišnji trgovac dukatima, koji tvrdi da je u zadnje dvije godine ova popularna  zlatna moneta takoreći iščezla sa Balkana. Kuda je otišlo zlato, pouzdano se ne zna, ali se smatra da skoro sve raspoložive količine kupuje Kina.

Sa aspekta malog individualnog investitora sve izgleda drugačije. On kupuje da bi imao, a ne da bi prodavao. Kupuje zbog sigurnosti, a ne zbog špekulacije  I generalno ga cijena zlata ne zanima. Ako cijena zlata raste – to je dobro – može dobiti više novca ukoliko zatreba, ali je vjerovatno kriza i to nije dobro. A ukoliko je cijena zlata stabilna ili pada, onda kriza prolazi ili je nema i zlato neće ni prodavati. Zlato služi kao sredstvo za očuvanje vrijednosti .

U prilog ovome i podatak da se procjenjuje da  građani Njemačke posjeduju preko 4.000 tona zlata koje drže u svojim domovima.

Ako se vratimo na globalnije okvire i pogledamo nas u odnosu na ostale vidjećemo da Crna Gora nema nikakve zlatne rezerve (jedan naš zvaničnik je rekao skoro da je to prevaziđena kategorija), da naši građani uglavnom ne kupuju, a i da hoće ne mogu da kupe investiciono zlato, jer ta kategorija još nije ustanovljena, te da je veoma bitno da cijena zlata pada, a pošto pada onda nam vjerovatno i ne treba.

Ne mogu suditi je li ovaj način koji je prisutan u našoj monetarnoj politici dobar ili ne, ali možda ćete moći sami da izvučete zaključak. Lično smatram, a i ranije sam to negdje predložio da bi dobro bilo da država u svom portfoliju ima izvjesnu količinu zalatnih rezervi, koja zanači sigurnost, uz istovremeno formiranje fonda koji bi te rezerve vremenom obnavljao i povećavao. Svakako mišljenja sam da zlatne rezerve treba držati u svojoj zemlji.

Što se tiče građana, a pošto već idemo ka EU, dobro bi bilo da građani mogu legalno na šalterima banaka  kao u EU, da kupe zlatni novac koji opet mogu prodati kad žele i kad za tim imaju potrebu, jer bi se jedan dio sredstava pretvorio u zlato, a novac bi mogao da služi za kreditnu podršku i tekuće potrebe.