Najveći dio današnjih nejednakosti proističe iz veoma različitih prosječnih dohodaka među zemljama. Drugim riječima, ljudi rođeni u bogatim zemljama dobijaju premiju na lokaciju ili lokacijsku rentu, dok oni rođeni u siromašnim zemljama dobijaju lokacijsku kaznu.
Lako je uočiti da će u takvom svijetu veći dio nečijeg dohotka tokom života biti determinisan na rođenju. Statistika pokazuje da mjesto rođenja objašnjava više od 60% varijabilnosti u globalnim dohocima. Osim toga, svako desetoprocentno povećanje prosječnog dohotka (BDP po stanovniku) u nečijoj domovini, podiže dohodak te osobe za istih 10%. To ukazuje da nejednakost unutar država igra samo malu ulogu u globalnoj raspodjeli, pošto isti domaći „talas“ porasta prosječnog dohotka „podiže“ manje-više svakog jednako u toj zemlji.
Korak dalje je utvrditi kolko je važno biti rođen ne samo u bogatoj zemlji, već i u imućnoj porodici. Ako zemlja ima veoma malu međugeneracijsku dohodnu mobilnost, gotovo svi oni koji su u najvišoj dohodnoj klasi potiču od roditelja koji su i sami pripadali višim dohodnim klasama. Kada postoji visoka dohodna mobilnost, imamo obrnut slučaj: tada će oni koji se sada nalaze u najvišim ili najnižim dohodnim klasama poticati od roditelja koji su nasumično raspoređeni duž dohodne raspodjele. U stvarnom životu, zemlje će pokrivati ogroman spektar između ove dvije krajnje pozicije.
Državljanstvo i dohodna klasa roditelja objašnjavaju više od 80% dohotka pojedinca, dok preostalih 20%, pa i manje, može da se objasni faktorima nad kojima čovjek nema kontrolu, kao što su pol, strost, rasa i sreća, ali i nekima nad kojima ima, kao što su zalaganje i naporan rad.
Prema tome, ovakvo objašnjenje dohotka pokazuje da je onaj dio koji se može pripisati ličnom zalaganju veoma mali. Jasno, osoba može zaista da se potrudi da popravi svoj položaj u datoj zemlji, pod uslovom da ona ima prihvatljivu dohodnu mobilnost među generacijama, ali takav trud često može da ima zanemarljive efekte na globalni dohodni položaj.
Iseljavanje unosnije od ličnog zalaganja
Ovo se može razumjeti bolje ako zamislite globalnu raspodjelu dohotka kao dugačak stub na kome su dohoci obilježeni od egzistencijalnog minimuma, do makismalnog dohotka po članu domaćinstva u svijetu. Ako je raspodjela svake zemlje predstavljena u vidu pločice koja se kreće po tom stubu i pokriva raspon raspodjele dohotka te zemlje, vidjećete da će se, na primjer, indijska kretati duž realtivno niskih vrijednosti, južnokorejska između srednjih i najviših, dok će američka uglavnom pokrivati visoke vrijednosti. Kada se neka osoba rodi, ona će biti „prikovana“ na mjestu koje pokriva pločica njene zemlje, koja ne samo da ilustruje položaj te osobe u nacionalnoj raspodjeli dohotka, već je smješta i u globalnu raspodjelu dohotka.
Kako ta osoba može da popravi svoj položaj? Njeno sopstveno zalaganje ili sreća možda je „pogura“ uz nacionalnu pločicu, ukoliko društvo prihvata izvjesnu dohodnu mobilnost. Ali iz opšte perspektive, ovo ne može da igra veliku ulogu, jer više od 80% varijabilnosti u dohotku na globalnom nivou može da se pripiše okolnostima koje su date rođenjem. Dakle taj put u najboljem slučaju može da proizvede skromne rezultate.
Osoba može da se nada da će njena zemlja napredovati: tada će se pločica zemlje pomjerati uz globalni stub, noseći sa sobom cjelokupno stanovništvo. Ako ima sreće, pa njeno sopstveno zalaganje (kretanje uz pločicu) bude kombinovano sa kretanjem same pločice naviše (povećanje prosječnog nacionalnog dohotka), pojedinac će se možda značajno popeti uz globalnu raspodjelu dohotka, kao što je to danas slučaj sa mlađim generacijama u Kini.
Posljednja mogućnost je da osoba „dezertira“, odnosno da se preseli s niže pločice (siromašnija zemlja) na višu pločicu (bogatija zemlja). Čak i ako ne završi na gorenjem dijelu raspodjele dohotka svoje nove zemlje, on i dalje može značajno da napreduje.
*(Tekst je originalno objavljen u godišnjoj ediciji “Finansije TOP 2016/17” časopisa “Biznis & Finansije”)
