U suočavanju sa pandemijom korona virusa vlastima širom svijeta su uglavnom ruke bile vezane. Vakcina ne postoji a nema ni lijeka za tretman zaraženih, pa su se sve nade svele na pare, jako puno para, koje su vlade ekspresno ubrizgale u ekonomiju, kako bi se spriječio ne samo ekonomski već i politički i socijalni kolaps čitavog sistema.

Kada je postalo jasno da je masovni karantin neminovan i samim tim praktično „zamrzavanje“ čitave ekonomije i najveći zagovornici ideologije nesputanog slobodnog tržišta, poput SAD i Velike Britanije, preko noći su ideološka uvjerenja ostavili po strani i počeli sa dijeljenjem para radnicima koji su poslati na čekanje ili i formalno otpušteni, kao i subvencija kompanijama za preživljavanje.

Inicijalno, američka vlada se pokazala najvelikodušnijom. Ukupno je kao prva pomoć u saniranju ekonomskih posljedica pandemije izdvojeno do sada 3.000 milijardi. Dolara. Američkih.

Između ostalog, za podršku malim i srednjim firmama izdvojeno je 810 milijardi dolara, 532 milijarde dolara u formi povoljnih kredita velikim firmama i 513 milijardi dolara u vidu poreskih olakšica za sve firme. Koliko je od izdvojenih 810 milijardi dolara zaista stigle do malih i srednjih preduzeća druga je priča. Zahvaljući neprecizno definisanim kriterijima, pokazao se da su milioni dolara otišli velikim kompanijama koje se kotiraju na berzi, kao i univerzitetima i različitim crkvama, iako se oni niti po jednom logičnom kriteriju ne mogu smatrati malim preduzećima.

U čitavoj priči nisu bili zaobiđeni ni bankari. Mada je inicijalno američka vlada odobrila bankama da za troškove distribucije ovih para mogu naplatiti 0,5 posto, bankari su nadigli dreku i vrlo brzo je američki ministar finansija odobrio povećanje bankarske provizije na jedan posto. Imajući u vidu da se radi o hiljadama milijardi razlika između 0,5 i jedan posto, provizija se takođe mjeri u milijardama dolara.

Naknada za nezaposlene veća od plate

Kako je preko noći broj zvanično nezaposlenih u SAD skočio na četrdesetak miliona radnika, što je nivo koji nije viđen od Velike depresije tridesetih godina prošlog vijeka, 784 milijarde dolara izdvojene su za podršku običnim smrtnicima. Četrdeset miliona nezaposlenih je tempirana socijalna bomba, pa je pragmatična američka elita preventivno posegla za masovnim dijeljenjem para. Kako visina naknade za nezaposlenost varira u zavisnosti od američke savezne države u kojoj se živi, američka federalna vlada dala je svakom nezaposlenom ekstra 600 dolara sedmično, kao vanrednu mjeru, dok je većina odraslih dobila i 1.200 dolara kao jednokratnu pomoć.

Iznenadna velikodušnost države kreirala je neočekivan problem vlasnicima restorana, hotela, kafana i sličnih objekata kada su nakon ukidanja karantina pokušali ponovo pokrenuti poslovanje. Ispostavilo se da njihovi bivši radnici trenutno kao nezaposleni imaju veća primanja nego što im je bila plata, pa gazde krive državu da je „razmazila“ radnike te da ne mogu da „nahvataju“ potrebnu radnu snagu. Opcija da bi možda mogli podići plate da budu barem malo veće od naknade za nezaposlenost, izgleda nikome nije pala na pamet.

Pragmatizam je prevladao ideologiju i u Velikoj Britaniji, gdje je na početku pandemije vlada prihvatila princip da će para za zdravstveni sistem biti i to koliko god im treba, a uporedo su kreirani i paketi pomoći kompanijama, kao i sufinasiranje naknada za radnike koji su poslati na čekanja, pa šta košta da košta. Trenutna procjena je da će pandemija koštati britanski budžet dodatnih 300 milijardi funti, a pojedini analitičari barataju i sa cifrom od 500 milijardi funti. Praktično, to znači da će se za ovaj iznos britanska vlada dodatno zadužiti. Prije izbijanja pandemije, britanska vlada je planirala da ove godine pozajmi novih 50 milijardi funti, ali ta cifra bi neplanirano mogla biti i deset puta veća.

Ni Njemačka nije štedjela kada se radilo o ublažavanju ekonomskih i socijalnih posljedica pandemije. Inicijalno Njemačka je izdvojila 750 milijardi eura da bi početkom juna najavila i dodatnih 130 milijardi eura podrške ekonomiji. U slučaju Njemačke radi se o radikalnom zaokretu, jer tradicionalno, njemačka vlada preferira imati uravnotežen budžet po svaku cijenu, a masovno zaduživanje zarad podsticanja javne potrošnje do juče je bio tabu i anatema.

I na nivou EU priprema se novi paket pomoći ekonomijama zemalja članica koji bi trebao iznositi, kada se sve sabere i konačno završi cjenkanje među članicama kako će se napuniti ovaj fond, između 1.000 i 1.200 milijardi eura. Kako se čini, niko se više ne zamara sumama manjim od 1.000 milijardi dolara, eura, funti.

I MMF preferira stimulus

Sve u svemu, hiljada milijardi dolara tamo, hiljada milijardi dolara ovamo i vrlo brzo dođe se do ozbiljne sume. Suštinska razlika je da pravila nisu ista za velike i male zemlje. Kada se mala država krene zaduživati, već nakon milijardu, dvije dolara postavlja se pitanje: „A kako ćete vi to vratiti?”. Ali velikim globalnim igračima, poput SAD, EU, Njemačke ili Velike Britanije postaviti isto pitanje smatra se jako nepristojnim i, prije svega, besmislenim.

Nakon slične orgije pozajmljivanja i poklanjanja para bankama „prevelikim da propadnu“ tokom Velike recesije 2008. i 2009. godine, uslijedile su godine sadističkog kresanja budžeta i socijalnih davanja kao i izdvajanja za zdravstvo, obrazovanje i slične djelatnosti, koje je najviše pogodilo one najsiromašnije, a sve da bi se „uravnotežili budžeti“ i „smirila nervoza finansijskih tržišta“.

Za divno čudo, ovog puta niko više i ne spominje „tržište“, a iako se nominalno radi o zaduživanju na „finansijskom tržištu“, u suštinu pare se jednostavno štampaju, onoliko koliko je potrebno da se pregura kriza, bilo da je riječ o dolarima, eurima ili funtama, a sve ostalo samo je stvar tehnike, kada imate jednu od globalnih valuta.

Činjenica da čak i MMF ovog puta zagovara ekonomski stimulus po svaku cijenu, umjesto drakonskog kresanja budžetskih izdvajanja, pokazuje da ili je propast svijeta blizu, ili je kriza sa kojom se svijet suočava puno opasnija za postojeći globalni ekonomski sistem nego što se nama na prvi pogled čini.

Kada se prije par godina pod lupom našla visina grčkog, kiparskog i portugalskog ino duga, svi odreda, MMF, Evropska centralna banka, Evropska komisija, Eurogrupa jednoglasno su zaključili da niti jedna cijena nije previsoka da se ovaj dug stavi pod kontrolu, jer u pitanju je „globalni finansijski sistem“. Sve zajedno, u slučaju ove tri države radilo se o sumi od oko 250 milijardi dolara. Danas, par hiljada milijardi novog duga za koji je svima jasno da vjerovatno nikada neće biti vraćen, nisu nikakav problem.

Tako su britanski ministri na pitanje o otplati ovih neplaniranih zaduženja lakonski odgovarali kako će to vjerovatno potrajati pedesetak godina, te da to nije nikakav problem.

Američko zaduživanje bez granica

Posebna priča je SAD, čije zaduženje raste sve brže. Sredinom marta ukupan dug SAD bio je 23.500 milijardi dolara, da bi početkom juna narastao na 26.000 milijardi dolara. To znači da se za samo dva i po mjeseca dug povećao za 2.500 milijardi dolara i svakako će nastaviti da raste, kao što neprekidno raste od početka osamdesetih godina, i tu se ništa ne mijenja bez obzira da li su nominalno na vlasti republikanci ili demokrati. Pitanje šta će biti sa rastućim američkim dugom i do koje tačke on može rasti, niti se postavlja, niti bilo ko ima odgovor.

Kako je u SAD izborna kampanja u punom jeku, na sceni je i nadmetanje republikanaca i demokrata koje uključuje i prijedloge za novi paket podrške ekonomiji i građanima, jer dosadašnje 3.000 milijardi izgleda nisu bile dovoljne, pa se pominju cifre o dodatnih dvije, tri ili čak četiri hiljade milijardi dolara. Kad je bal, nek je maskenbal.

Sa malim i siromašnim državama stvari stoje drugačije. Prije svega, one sebi ne mogu priuštiti luksuz da preko noći odštampaju ili pozajme barem desetak milijardi dolara, kako bi stimulisale vlastitu ekonomiju i spriječile finansijski kolaps svog stanovništva. Za njihov spoljni dug i zaduživanje važe drugačija, rigoroznija pravila. Unutar EU, javnost i mediji uveliko se zabavljaju računicama koliko će svakoj državi pripasti milijardi eura bespovratne pomoći iz budžeta EU, jer bi po pravilu svako trebao dobiti pomoć u visini od dva posto BDP-a, plus povoljni krediti.

Za balkanske države, „kandidate i potencijalne članice“ – kako im se od milja tepa u Briselu – pripremljeni paket finansijske pomoći EU za postpandemijski oporavak bazira se na dva ključna uslova. Prvi je da se radi o kreditu a ne o donaciji, a drugi mnogo ozbiljniji je da se ova EU pomoć uslovljava postojanjem prethodnog aranžmana sa MMF-om i ispunjavanjem postavljenih uslova iz ovog aranžmana. Drugim riječima, bez poslušnosti prema MMF-u nema ni para od EU.

Malim i siromašnim državama se već diskretno poručuje da kada prođe kriza, kroz kresanje budžetskih izdvajanja moraće se vratiti sve ono što je potrošeno na pomoć građanima i ekonomiji tokom pandemije. Na žalost, njima niko ne nudi mogućnost da se trošak pandemije kompenzira novim zaduženjima, koja će se polako vraćati tokom narednih pedeset ili više godina.

Autor: Dražen Simić

Izvor: Bif.rs