Prošle godine Švedska je proslavila novi milenijum velikom inovacijom: radni dan koji traje 6 sati. San pod nazivom „od 9 do 3“.
Međutim u svijetu je i dalje aktuelna model rada od 8 sati stoga se postavlja pitanje otkud nam 8 sati radnog vremena?
Prava idila
I još bolje: većina kompanija dozvoljava fleksibilnost u okviru određenog perioda tokom dana. Zamislite – ustanete ujutru, prošetate psa, doručkujete, odete na bazen, na primjer. Ili jednostavno odspavate duže.
Onda odete svježi na posao i taman kad pomislite da je sva koncentracija prohujala s vihorom, pogledate na sat – i to je to! Možete napolje. Ne znam da li je to globalni fenomen, ali u kancelarijama u kojima sam ja boravila period od 3 do 5 je uvijek najkritičniji – sva ta namrštena lica i kucanje koje polako prerasta u udaranje po tastaturi. Ali nekada davno – tačnije, prije cijelog vijeka, osmosatno radno vrijeme je bilo luksuz i ideja koja je u umu tadašnjeg radnika promijenila sve.
Bitka je bila duga i teška
Bila je 1817. godina. Sa svojim jadnim platama, ljudi su mahom radili dokle god ih noge drže kako i priuštili sebi osnovna sredstva za preživljavanje – hljeb i krov nad glavom. Već dugo se radilo od izlaska do zalaska sunca, šest dana u sedmici. Onda se pojavio jedan čovjek koji se usudio da predloži nevjerovatno: radni dan skraćen sa 17 na 10 radnih sati, uključujući dva sata pauze za doručak i ručak. Njegovo ime je bilo Robert Oven, koga će kasnije Marks i Engels svrstati u red utopijskih socijalista.
Rat za dan, međutim, nije išao glatko. Naviknuti na maskirani feudalni sistem, vlasnici fabrika i drugi poslodavci se nisu dali tek tako. Oven nije odustajao, dodavši na svoju listu još zahtjeva:
- zabrana rada za djecu mlađu od 10 godina
- organizacija dječjih vrtića i osnovnih škola za građanstvo
- humanizacija radničkih naselja
- osnivanje proizvodnih zadruga.
Iste godine oven je pokrenuo kampanju pod sljedećim sloganom:
“8 sati rada, 8 sati rekreacije, 8 sati sna!”
Ovako drastična ideja je, razumije se, naišla na otpor ali i na simpatije mnogih. Iako nije odmah sprovedena u djelo, mnogi su se pridružili pokretu i tako naveli brojne poslodavce da ipak donekle poboljšaju uslove rada svojim zaposlenima. Godine 1847. većina je prihvatila pravilo koje je zabranjivalo rad duži od 10 sati ženama i djeci. Moralo je da prođe još 40 godina kako bi britanski Trades Union Congress prihvatio kranju viziju osmosatnog rada, i to pod pritiskom “Osmosatne lige” na čijem čelu je stajao Tomas Man, još jedan britanac i borac u Industrijskoj revoluciji, omogućujući Ovenovoj viziji da živi.
Narod je pobijedio
S druge strane okeana događala se ista stvar: Prva prvomajska parada održala se 1886. godine, kada je oko 350 hiljada radnika izašlo na ulice protestvujući i zahtijevajući osmosatni radni dan. I pobijedili su. Djelimično. Fabrike su polako počele da prihvataju nove uslove i prilagođavaju se zahtjevima. Međutim, izrabljivanje naroda je i dalje bilo legalno i tek će XX vijek sa riječi prenijeti ova pravila i zaštitu radnika na papir.
Prvi iskorak napravila je kompanija Ford Motor, koja nije samo standardizovala osmosatno radno vrijeme, već je i udvostručila dnevnice. Produktivnost i posvećenost radnika je porasla toliko da se u roku od nekoliko godina godišnji profit kompanije također udvostručio. Primjer je oživio, a ostalo je historija. Mnoge firme su počele da slijede Fordov model, prenosi portal yep.ba.
Više od vijeka nakon prve Ovenove inicijative – tačnije, 120 godina kasnije, osmosatno radno vrijeme je standardizirano u zapadnom svetu. Radna sedmica sada zvanično broji 40 sati, a prekovremen rad se dodatno naplaćuje (bar tako kažu). Velika pobjeda.
Međutim – od tog trenutka je prošao cio vijek, a mi smo i dalje na istom, iako se tehnologija razvila do te granice da proizvodnja danas i krajem XIX vijeka nema nijednu drugu sličnost. Šta nam to govori? Švedska je ponudila odgovor. Sad nam samo treba jedan utopista koji će ga prenijeti dalje.
