Iako se već godinama na masovni turizam gleda sa neodobravanjem, a brojni turistički centri iznalaze različite načine da ograniče broj posjetilaca, jeftinih avionskih letova ili kruzera koji dovoze „prekobrojne“, njegov uticaj i dalje je jak i diktira čak i ponudu ključnih destinacija. Zato pijace evropskih prestonica nude sumnjivo istu „autentičnu hranu“, zato postaje sve teže osjetiti kako žive lokalci i zato se podižu svojevrsni ustanci protiv korporativnih došljaka, bilo da je riječ o internacionalnom lancu kafeterija u „domovini espresa“, Italiji, ili ulasku hotelskog teškaša među vlasnike pansiona u malom engleskom selu. Istraživanja pokazuju i da su turisti skloni da, uprkos nevjerovatno širokom izboru destinacija, stalno putuju na ista mjesta.

Nigdje se ujednačavanje turističke ponude ne vidi tako jasno kao na „božićnim marketima“, koji niknu širom zemaljske kugle pred veliki hrišćanski praznik po gregorijanskom kalendaru. Tako posjetioci u dalekom Singapuru, Šangaju ili Tokiju mogu da uživaju u kuvanom vinu i poslasticama poput „odžak kolača“ ( koji je, u zavisnosti kojoj školi mišljenja se priklonite, nastao u Mađarskoj ili Rumuniji), a sve uprkos tome što ni Božić, ni Nova godina u januaru nemaju veze sa lokalnom kulturom i tradicijom.

Turizam na globalnom nivou svjetskoj ekonomiji obezbjeđuje direktan priliv od oko 2,57 biliona dolara za prevoz i smještaj, a kada se uračuna i indirektna potrošnja za ishranu, kupovinu, zdravstvenu zaštitu i ostale troškove koje jedno putovanje podrazumijeva, pomenutu sumu treba utrostručiti. Toliko novca, međutim, ne sliva se u sve dijelove svijeta podjednako, niti veći broj država makar približno deli taj kolač: na nedostižnom prvom mjestu prema prihodima od turizma nalaze se SAD sa 211 milijardi dolara u 2017.godini, otkada potiču i najsvježiji podaci Svjetske turističke organizacije. Na drugom mjestu je Španija sa 68 milijardi dolara, slijede Francuska sa 61 i Tajland sa 57, da bi se na petom mjestu našla Velika Britanija sa 51 milijardom dolara prihoda, i to zahvaljujući slabljenju funte zbog muka oko Bregzita, što se pokazalo kao pun pogodak kod posjetilaca iz cijelog svijeta.

Na šta turisti vole da potroše?

Portal howmuch.net nudi zanimljivu vizuelizaciju geografske raspodjele globalnog prihoda od turizma, iz koje je takođe vidljivo da lavovski dio tog novca odlazi u visoko razvijene zemlje. Osim nabrojanih koje pripadaju zapadnoj polulopti, tu su još i Japan i Makao, kao i Australija i Novi Zeland. Pored SAD, na čijoj teritoriji se ostvari 16% globalnih prihoda od turizma, zemlje pratilje iz „prvih 10“ ostvare daljih 49%, što znači da više od 180 „ostalih“ država i teritorija dele 35% prihoda. Autor vizualizacije stoga zaključuje da je globalni turizam izuzetno koncentrisana industrija, u kojoj se siromašniji i manje poznati igrači neravnopravno takmiče.

Do mušterija-posjetilaca dolazi se zato korigovanjem ponude na „ono što narod hoće“. A narod, ako se vratimo na Top 10 listu, hoće i da se – kocka. Makao, teritorija pod kineskom upravom, zaradio je 36 milijardi dolara u 2017. tako što je dobro odigrao svoju ulogu Las Vegasa kloniranog na istok. Treba li uopšte tražiti nešto autentično tom gradu, čija je čak i lokalna kuhinja poznata po tome da predstavlja uspješnu fuziju gastronomske ponude različitih kultura? Mnogi smetnu s uma da se radi o gradu koji je vjekovima bio pod portugalskom vlašću, što je ostavilo dubok trag na njegovu kulturu i nasljeđe…no, to današnjeg prosječnog posjetioca apsolutno ne interesuje, pošto dolazi isključivo zbog kockanja.

S druge strane, čak ni države koje zarađuju na svom kulturno-istorijskom bogatstvu i specifičnom načinu života ne ostaju imune na rukavice koje im bacaju u lice globalne korporacije. Jedna od tih rukavica završila je na obrazu Italije, poznate po ljubavi svojih stanovnika prema kvalitetnoj šoljici kafe, čuvenom espresu. „Starbaks“ je, međutim, riješio da otvori jednu od svojih novih, luksuznih kafeterija u samom centru Milana. „Rojtersov“ novinar koji je pratio dolazak „Starbaksa“ u Italiju ističe da je prvobitan bijes i peticija da se gigant iz Sijetla povuče zamijenilo uvjerenje lokalnih kafedžija da „Starbaks“ neće u tolikoj mjeri uticati na prihod koji ostvaruju od stalnih gostiju, dok će, s druge strane, turisti koji baš ne mogu bez svog „pumpkin soy latte“ platiti to „zadovoljstvo“ barem duplo više nego što košta prosječna šoljica čuvenog italijanskog espresa.

Odgovor na pitanje zašto bi neko posegao za „Starbaks“ kafom u sred Italije nudi rad profesorke Hane Osman i saradnika sa Univerziteta u Bornmutu. Oni su intervjuisali niz sagovornika u potrazi za odgovorom na pitanje šta američkim turistima znači prisustvo čuvenog lanca brze hrane „Mekdonalds“ širom svijeta, i koliko im je bitna garancija koju ta korporacija daje – da će uvjek i svuda usluga biti standardnog kvaliteta. Jedan od odgovora savršeno objašnjava gdje leži prednost „kloniranog turizma“: ispitanik je rekao da odlazak u „Mekdonalds“ na putovanju omogućava da boravak u stranoj zemlji na trenutak bude prekinut, i da se putnik na kratko vrati kući, gdje svi razumiju šta priča i gdje nije preplavljen stranim običajima i brigom da ne kaže ili uradi nešto pogrešno.

Mimikrija i borba za opstanak

„Mekdonalds“ makar simbolično pokušava da se uklopi u sredinu u koju dolazi, pa je tako njegov poznati logo u Rusiji ispisan ćirilicom, a često i ponudu hrane obogate „lokalnim“ uticajem, pa tako u Španiji nude i gaspačo obrok, u Indiji MekPanir inspirisan popularnim pecivom, a u Belgiji – iz nekog razloga poznatog samo menadžmentu – nude juneći burger sa čuvenom grčkom caciki salatom. Lokalni prodavci hrane, međutim, nemaju mnogo prostora da se suprotstave međunarodnim korporacijama. Tako, čuvena pijaca „Bokerija“ u Barseloni polako se pretvara u „međunarodni vašar“, gdje je sve teže pronaći autentične katalonske specijalitete, poput tradicionalno pripremljene šunke.

Razlog leži u tome što se tip kupaca na pijaci potpuno promijenio u posljednjih dvadesetak godina (neki početak promjena vezuju za Olimpijske igre 1992. godine kada je Barselona simbolično izašla na svjetsku turističku pozornicu). Danas je prosječan posetilac pijace „Bokerija“ mladi „backpacker“, ili član neke organizovane ture koji ima pola sata na raspolaganju da razgleda i kupuje. Zato prodavci koji obrađuju meso ručno, ili sijeku šunku tradicionalnim noževima ustupaju mjesto onima koji pakuju industrijsku šunku u paketiće spremne za konzumaciju na licu mjesta, ili onima koji pripremaju nekatalonske ali popularne ćuftice u paradajz sosu i kornete od falafela.

„Klonirani turizam“, ipak, nailazi i na otpor. U engleskom selu Tavistok, koje je prije deset godina uspjelo da izglasa zabranu otvaranja „Mekdonalds“ restorana, ovih dana je riješilo da spriječi globalni lanac „Premijer In“ da otvori hotel u njihovom mjestu, koje se oslanja na ponudu pansiona po principu „zimmer frei“. Lokalno stanovništvo ne želi ni „Mek“, ni hotel jer se, kako kažu, dođoši neće snabdijevati na lokalnim imanjima, već kod svojih odavno globalizovanih dobavljača.

Otpor „kloniranju“ umije i da natjera obije strane na kompromis. Zato je Diznijev zabavni park u Šangaju poprilično specifičan. Na zahtjev vlasti, neki elementi parka prilagođeni su kineskoj tradiciji i komunističkoj doktrini, pa je tako Glavna ulica Divljeg Zapada ustupila mjesto Mikijevoj aveniji, koja pored hotela i saluna za kauboje ima i istočnjačke građevine, dok u Začaranom zamku ne živi samo Uspavana ljepotica već, u skladu sa principom jednakosti, žive sve Diznijeve princeze. A hrana? Iako ne manjka američkih restorana brze hrane, izvještač „Njujork Tajmsa“ kaže da je u šangajskom parku, ipak, najpopularnija kineska kuhinja.

Milica Radisavljević, Biznis&Finansije