Posljednja dešavanja na Dalekom istoku i tenzije između Kine i Tajvana svijet su doveli na rub još jednog rata koji bi mogao proizvesti globalnu glavobolju.
Ipak, iako stvari djeluju slične kao u kontekstu Rusije i Ukajine, situacija je znatno drugačija, prije svega iz ekonomskih razloga.
Iako su tokom prošlosti Kina i Tajvan prošli kroz tri burne krize u Tajvanskom moreuzu, koje su dovodile do održavanja sličnih vojnih vježbi kineske armije, Peking se nikada nije upustio u avanturu koja bi značila potpunu okupaciju ostrva.
Neminovno, Kina je samim poređenjem brojeva, naročito u vojnom smislu, znatno jača od Tajvana te bi takav sukob kad-tad vjerovatno završio pobjedom Kine.
Međutim, ono što sve ove decenije za Kinu predstavlja problem kada je riječ o Tajvanu jeste ekonomska snaga i utjecaj koji iz te snage crpi Taipei, a od kojeg i samu korist ima Peking.
Malo ostrvo, velika ekonomska priča
Sukob Kine i Tajvana prije svega treba posmatrati kao ideološki obojenu priču koja seže još daleko prije Prvog svjetskog rata, a koja je eskalirala 1949. godine kada su u građanskom ratu kineski nacionalisti na čelu s Chiang Kai-shekom otišli na Tajvan i taj dio proglasili Republikom Kinom, jedinom, prema njihovom mišljenju, nasljednicom kineske historije prije Drugog svjetskog rata.
Spor s komunistima, naročito u kontekstu početka Hladnog rata, Tajvanu je značio i zbog činjenice da je tokom pedesetih i šezdesetih godina dobio veliku vojnu, ali i ekonomsku pomoć Sjedinjenih Američkih Država. Iako ih nikada zvanično nisu priznali kao državu, Amerika je u hladnoratovskim decenijama uspijevala zadržati Kinu na svojoj strani, ali istovremeno i dalje podržavati Tajvan.
Ekonomska i vojna pomoć SAD-a Tajvanu od 1950. do 1967. godine iznosila je skoro četiri milijarde dolara od čega je 90 posto definirano kao bespovratna sredstva, a tek 10 posto kao posudba novca. Značajna finansijska injekcija dovela je i do rasta BDP-a te je tako akumulirani BDP Tajvana od 1951. do 1967. godine iznosio 34,5 milijardi dolara, a od kojeg je američka pomoć činila 12 posto.
U takvim vremenima, podrška SAD-a Tajvanu značila je mnogo te je ujedno bila podloga za započinjanje privrednih reformi kojima je ukinuta klasa zemljoposjednika što je značajno povećalo poljoprivrednu proizvodnju.
Osim toga, Tajvan je upravu u periodu pedesetih godina započeo i sa definiranjem četverogodišnjih ekonomskih planova od kojih je, iz ove perspektive gledano, svaki predstavljao ekonomsku revoluciju sam po sebi.
Prva faza tajvanske privrede mogla se okarakterisati kao faza zamjene uvoza, druga faza uključivala je industrijski razvoj, ali sa fokusom na izvoz, treća faza koja je vrhunac doživjela osamdesetih godina prošlog stoljeća ubrajala je i razvoj kompjuterskih tehnologija, da bi se posljednja faza mogla definirati i kao faza transfera tehnologije u Kinu.
Na početku svog privrednog razvoja, Tajvan je bio orijentiran na razvoj tekstilne industrije te izvoz umjetnih vlakana što je državi, uz obrazovne reforme koje su značajno unaprijedile razmišljanja samih stanovnika, omogućilo nevjerovatan ekonomski razvoj u periodu kada je ostatak svijeta ima brojne probleme u ekonomskoj sferi.
Osim toga, vjerovatno jedan od ključnih poteza povukao se 1959. godine kada je Tajvan predstavio 19 tačaka ekonomske i finansijske reforme unutar tzv. Trećeg plana reformi ekonomije Tajvana.
“Tajvanski program reformi omogućio je tržišnim učesnici bolji pristup ekonomskim resursima te je stvorio stabilno okruženje u kojem su ekonomske institucije mogle opstati. Najvažnije od svega, stvorena je i podloga koja je favorizirala privatne kompanije i omogućila strane investicije”, navodi u analizi Fondacija Bertelsmann
Strategija promocije izvoza, poreskih olakšica te kredita s niskom kamatom, dovela je do dvocifrenog ekonomskog rasta šezdesetih godina i trgovinskog suficita sedamdesetih godina.
Ovakve mjere, privukle su i brojne investitore, prije svega iz Japana, ali i kontinentalne Kine odakle je veliki broj preduzeća svoja postrojenja i sjedišta prebacio upravo na Tajvan.
Koga briga za ideologiju u ekonomiji? Investitori su u tom trenutku išli na područje koje je započelo reforme koje su svi prepoznali kao dobrodošlicu onima s viškom novca.
Elektronika i nova era
Iako Tajvan nikada nije imao problem s radnom snagom, ono što im je nedostajalo od samih početaka razvoja ekonomije jeste kvalitetna oprema putem koje bi se obavljale aktivnosti.
Već 1957. godine, osnovana je kompanija za umjetna vlakna CMFC koja je u tom periodu potpisala ugovor s američkim partnerima koji su imali zadatak da obezbijede tehnologiju. Rast se nastavio i tokom šezdesetih i sedamdesetih godina kada je Tajvan s razvoja tekstilne industrije prešao na hemijsku industriju, a zatim i na razvoj elektronike.
“Dok se lokalna montaža radija i televizija šezdesetih i sedamdesetih ubrzavala, tajvanska industrija potrošačke elektronike nije imala mogućnost razvoja pojedinačnih komponenti. Kako bi stimulirala rast domaće industrije elektroničkih kompnenti, Tajvan je nametnuo zahtjeve za lokalnim sadržajem za elektronske proizvode koji se prodaju na ostrvu. Zahtjevi su utjecali na prisiljavanje japanskih proizvođača televizija da prenesu tehnologije na tajvanske partnere”, piše list Taiwan Today.
Već tokom sedamdesetih godina, na Tajvanu su se počele javljati inicijative za proizvodnju poluprovodnika, materijala koji danas imaju ključnu ulogu u proizvodnji mnogobrojnih uređaja.
“Akumulacija inžinjerskog i proizvodnog znanja u industriji poluprovodnika odvijala se polako do 1974. godine kada je u blizini Nacionalnog univerziteta osnovan ERSO – Državna organizacija za istraživanje i usluge elektronike. Uz pomoć stručnjaka iz SAD-a, ERSO je počeo nabavljati metal-oksidne poluprovodničke tehnologije (CMOS) koje se koristi u integralnim kolima (IC) i to od američke kompanije RCA”, ističu.
Upravo je ova kompanija krajem sedamdesetih prepoznala kvalitet tajvanskog rada te je počela prenošenje tehnoloije čipova na ERSO, da bi 1980. godine pokrenula i proizvodnju u fabrici koju je osnovala na Tajvanu.
Ovaj potez u suštini je predstavljao Tajvanu ulazna vrata u svijet poluprovodnika i samo početak velikih ekonomskih uspjeha na ovom tržištu. Tokom osamdesetih godina, ova grana na Tajvanu doživljava pravu revoluciju. Pri ERSO-u se osniva privatna firma UMC koja će predstavljati centralnu tačku za akumulaciju čipova. Također, u tom periodu sve se više osnivaju i tzv. dizajnerske IC kuće za što su bile zainteresirane brojne multinacionalne kompanije.
Veliki doprinos razvoju tajvanske industrije poluprovodnika dala je i sama vlada i to 1987. godine osnivanjem TSMC-a, kompanije za proizvodnju i dizajn poluprovodnika i danas jednu od najvažnijih kompanija na svjetskom tržištu koja sarađuje s MediaTekom, AMD-om, Appleom, NVIDIA-om i brojnim drugim zapadnim kompanijama.
Uprkos pandemiji, krizi u Ukrajini i drugim problemima, TSMC je i tokom drugog tromjesečja ove godine zabilježio rekordnu neto dobit.
Kompanija je uprihodovala 534,14 milijardi tajvanskih dolara što je porast za 43,5 posto u odnosu na prošlu godinu, dok je neto prihod iznosio 237,03 milijarde tajvanskih dolara što predstavlja porast od 76,4 posto u odnosu na prethodnu godinu.
Tokom posljednjih dešavanja, jedno od pitanja koje se postavljalo odnosilo se upravo na kompaniju TSMC i eventualni odnos Kine prema njima u kontekstu eventualne okupacije ostrva. Koliko je kompanija zapravo izgradila vlastiti imidž i kakav utjecaj ima na tržište, dovoljno govori izjava predsjednika TSMC-a tokom razgovora za CNN.
“Niko ne može kontrolisati TSMC silom. Ako se dogodi invazija, TSMC neće raditi. Budući da je ovo tako sofisticiran proizvodni pogon, on zavisi od veze u realnom vremenu sa vanjskim svijetom, Evropom, Japanom, SAD-om, od materijala preko hemikalija do rezervnih dijelova, softvera i ostalog. Rat ne donosi pobjednike, svako gubi”, rekao je predsjednik kompanije.
Da je Tajvan još tada bio ozbiljan u svojim namjerama dovoljno govori i činjenica da je 1980. godine osnovan i Naučni park Hsinchu koji je predstavljao bazu iz koje će nastati i TSMC, ali i 399 drugih kompanija koje se bave proizvodnjom poluprovodnika, ali i drugih materijala.
Od Tajvana ovisi svijet, ali još više i Kina
Naravno, ovakav ekonomski razvoj Tajvana bio je dovoljan da se ostrvo uvrsti među ono što se zove Četiri azijska ekonomska tigra.
U društvu Hong Konga, Singapura i Južne Koreje, Tajvan je predstavljao državu koja je prošla proces industrijalizacije u veoma kratkom roku te je istovremeno zadržala rast BDP-a više od 7 posto godišnje.
pak, ono što je mnogo važnije od samog ekonomskog rasta Tajvana, koji svakako doprinosi prije svega stanovništvu ovog ostrva, jeste i činjenica da je vremenom Tajvan uspio ovisnim o puloprovodnicima i drugim proizvodima stvoriti i sam Peking.
Prema podacima tajvanske vlade, Kina je bila ubjedljivo najveći izvozni partner Tajvana, a vrijednost izvoza je od januara 2017. do januara 2022. godine premašila 515 milijardi dolara.
Upravo ovakva razmjena jasan je pokazatelj kako, i pored tenzija, Tajvan, ali i Kina u ovoj situaciji nemaju apsolutno niti jedan racionalan razlog da započnu sukob koji bi doveo do uništenja svega postignutog u proteklim decenijama.
Također, ovi podaci, ali i cjelokupna ekonomska historija Tajvana jasan je pokazatelj kako se uz prave ljude, ulaganje u obrazovanje, ali realno i geopolitičku sreću koja nekada daruje i naklonost sile kao što su Sjedinjene Američke Države, jedno malo ostrvo može pretvoriti u globalnog i važnog igrača.
Tajvan je teritorija koju ne priznaje niti jedna ozbiljna država, ali je istovremeno cijeli svijet ovisan o kompanijama koje posluju na tom ostrvu. Tu se ubraja i Kina kojoj je takva situacija sigurno trn u oku, ali sa kojom se gotovo sigurno već odavno pomirila.
Ekonomska ovisnost Pekinga o određenim proizvodima s Tajvana u ovim trenucima je jednostavno takva da bi svaki veći sukob značio za Kinu i Xi Jinpinga i urušavanje vlastite ekonomije. Ako ruska invazija na Ukrajinu iz ove perspektive djeluje potpuno iracionalno, šta bi onda tek predstavljala kineska invazija na Tajvan?
Izvor: Klix.ba
