Da je 165 deponenata – 114 fizičkih i 51 pravno lice, koji su na računima kod IBM držali preko 50.000 eura, znalo ili vodilo računa da novac rasporede u više banaka, danas ne bi došli u situaciju da izgube ukupno do 15 miliona eura. Oni neće do kraja biti isplaćeni jer će dobiti 50.000 eura, ali novac preko toga moraće da traže iz stečajne mase IBM i, po svoj prilici, neće mnogo dočekati jer su četvrti isplatni red.
Građani koji imaju više od 50.000 eura štednje sav novac ne treba da drže u jednoj banci, već da ga rasporede u više banaka, savjetuju iz Fonda za zaštitu depozita, CBCG, analitičari…
To se stručno zove disperzija rizika i elementarni je uslov da ne izgube svoj novac u slučaju da banka ode u stečaj. U momentu stečaja jedne ili više banaka svaki depozit do 50.000 eura je garantovan u svakoj od banaka i biće isplaćen iz Fonda za zaštitu depozita.
Praktično to znači ako jedan građanin ima 100.000 eura depozita u jednoj banci koja ode u stečaj, on će dobiti 50.000 eura, a za drugu polovinu moraće da pokuša da se naplati iz stečajne mase, što je mala mogućnost jer je četvrti isplatni red, poslije zaštićenih depozita, depozita CBCG i Fonda za zaštitu depozita. Ako je, međutim, taj isti građanin 100.000 eura rasporedio u dvije banke i u slučaju da obje odu u stečaj on će dobiti kompletan svoj novac od Fonda.
Tako kaže Zakon o zaštiti depozita, ali mnogi, naročito „obični“ građani koji prodaju kuću, imanje, zarade u inostranstvu… to ne znaju ili o tome ne vode računa nego kompletan novac drže u jednoj banci. To se sada najbolje pokazalo na primjeru IBM, banke biznismena Duška Kneževića koja je otišla u stečaj. Njenih 165 deponenata – 114 fizičkih i 51 pravno lice koji su na računima držali preko 50.000 eura najvjerovatnije će izgubiti ukupno do 15 miliona eura. Oni neće do kraja biti isplaćeni jer će dobiti 50.000 eura, ali novac preko toga moraće da traže iz stečajne mase IBM i po svoj prilici neće mnogo dočekati.
Rizik
Direktor Fonda za zaštitu depozita Predrag Marković je nekoliko puta savjetovao građanima da sav novac ne drže u jednoj banci jer je to rizično.
– Svi deponenti treba da vode računa o rizičnosti pojedinih banaka, te da disperzijom svojih depozita smanje rizik od gubitka i ostvare maksimalnu zaštitu do iznosa garantovanog depozita – kazao je nedavno Marković. Nije, međutim, ni čudno što su ovih više od sto građana samo u jednoj banci doveli sebe u situaciju da izgube dio novca jer je finansijska pismenost „običnih“ građana Crne Gore na izuzetno niskom nivou. Toga su svjesni i u Centralnoj banci, pa u posljednje vrijeme najavljuju kampanju edukacije.
Nedavno je i direktor za kontrolu banaka u Centralnioj banci Dejan Vujačić kazao da je uloga Fonda upravo da zaštiti te male deponente i objasnio da su ljudi koji imaju više novca u principu sofisticiraniji, imaju više znanja i u skladu sa tim ulažu. Primjer IBM je pokazao da građani moraju biti više edukovani, eksplicitnije upozoreni na rizične banke…
Iz Centralne banke su, takođe u kontekstu najnovijih dešavanja oko IBM i Atlas banke, saopštili da su u posljednjih pola godine kroz saopštenja upozoravali da tri, odnosno dvije banke imaju problema, ali zbog zakonskog ograničenja nijesu bili u mogućnosti da saopšte imena banaka. Oni su kazali „u blagoj formi smo upozoravali i naša saopštenja je trebalo samo pažljivo čitati i vidjeti da se dvije banke kreću u pravcu kad morate možda adekvatnije upravljati novcem“. Istina, ali „običnom građaninu“ očito to nije dovoljno.
Zaštita
I ekonomski analitičar i profesor na Fakultetu za menadžment dr Vasilije Kostić za Pobjedu kaže da građani štedne uloge najčešće drže u jednoj banci i u istom obliku, što nosi najveći stepen rizika.
– Mi još nijesmo naviknuti da su banke specifičan oblik preduzeća i da im je, kao i preduzećima, svojstvena mogućnost da propadnu. Zbog činjenice da je njihovo poslovanje pod nadzorom i da se ne dešava često da banke propadaju, kao što je to slučaj sa preduzećima, mi banke percipiramo sa mnogo više sigurnosti pa im pristupamo sa mnogo manje opreza. To ne bi trebali, jer je i bankama kao i svim drugim biznisima svojstven neuspjeh u poslovanju – objašnjava Kostić.
Diverzifikovanje rizika ili svojevrsna strategija ulaganja sa ciljem da se umanji pretpostavljeni rizik raspoređivanjem ulaganja u više tržišnih oblika, po narodnoj ,,ne nositi sva jaja u jednoj korpi“, nama gotovo nije svojstvena. O njoj ni ne razmišljamo već štedne uloge najčešće držimo sve u jednoj banci i u istom obliku, gdje je rizik najveći.
– Da bi eventualni rizik smanjili ili ga sveli na što manju mjeru nije dovoljno da se štednja rasporedi u više banaka već je neophodno i razmisliti o drugačijim oblicima čuvanja ušteđevine. Neki od oblika ulaganja u manje rizične hartije od vrijednosti (državne hartije) ili pak kupovina hartija dobrostojećih kompanija. U našim uslovima građani nemaju mnogo izbora kada je ulaganje štednje u pitanju jer naše tržište hartija nije razvijeno pa su najvećim dijelom upućeni na banke ili na kupovinu nekretnina – ocijenio je Kostić.
Izvor: Pobjeda
