Američka predizborna kampanja košta milijarde. Novac za to dolazi od malih donatora, ali i od milijardera i poslovnih lidera koji se nadaju uticaju. Pobjeđuje li na kraju onaj ko prikupi najviše novca?

Ni u jednoj drugoj zemlji svijeta ne ulaže se toliko novca u kampanju za predsjedničku funkciju kao u SAD-u. Kada je Joe Biden izabran 2020., on i poraženi Donald Trump zajedno su potrošili oko 5,7 milijardi dolara na izbornu kampanju.

To je bio rekord i dvostruko više nego na prethodnim izborima, navodi organizacija Open Secrets, koja dokumentuje izborne donacije.

I na ovogodišnjim izborima mašinerija za prikupljanje novca radi punom parom. Samo u julu Kamala Harris je, prema vlastitim tvrdnjama, prikupila donacije u iznosu od 310 miliona dolara. U istom periodu Donald Trump je izjavio da je dobio oko 138 miliona dolara donacija.

Izborna kampanja nije finansirana samo od strane brojnih malih donatora – oba suprotstavljena kandidata takođe redovno dobijaju milionske iznose od superbogatih, koji često stoje na čelu velikih kompanija.

Tako milijarder George Soros i njegov sin Axel podržavaju Kamalu Harris. Porodica Soros poznata je kao veliki donator koji u predizbornim kampanjama troši više desetaka miliona dolara.

A Reid Hoffman, poznati ulagač tzv. rizičnog kapitala, suosnivač platforme Linkedin i član upravnog odbora Microsofta, donirao je sedam miliona dolara za demokrate. I onda je u intervjuu za CNN odmah izrazio i svoju želju: izjavio je da šefica američke Komisije za zaštitu tržišne konkurencije (FTC) Lina Khan nije dobra za Ameriku i dodao kako se nada “da će je potpredsjednica Harris smijeniti.”

Donald Trump takođe dobija podršku od važnih poslovnih lidera. Tako je milijarder Timothy Mellon potrošio 50 miliona dolara u maju kako bi podržao Trumpa. A i investitor u tehnologiju David Sacks i šef Tesle Elon Musk podržavaju bivšeg predsjednika. Prema medijskim izvještajima, Musk je podržao Trumpa sa dvocifrenim milionskim iznosom.

U razgovoru između Elona Muska i Donalda Trumpa na platformi X 13. avgusta 2024. Musk je ponovio svoju podršku za republikanca i čak ponudio svoju saradnju u mogućoj Trumpovoj vladi. “Mislim da bi bilo sjajno imati komisiju za efikasnost vlade koja bi pregledala te stvari i osigurala da se novac poreskih obveznika troši smisleno,” rekao je. “Bio bih sretan učestvovati u takvoj komisiji.”

Godinama su vođene rasprave o ograničenju iznosa donacija za predizbornu kampanju. Godine 2010. Vrhovni sud SAD-a donio je presudu koja je i danas na snazi. To je bila prekretnica, kaže Jörg Hebenstreit, koji istražuje unutrašnju politiku SAD-a i finansiranje izbornih kampanja na Univerzitetu Jena.

Sud je odlučio da bi svako ograničenje političkog finansiranja kampanje u konačnici bilo cenzura i stoga nelegalno.

“To znači da od 2010. svako može prikupiti koliko god želi, od firmi, banaka, sindikata, interesnih grupa ili bogatih pojedinaca”, kaže Hebenstreit u razgovoru za DW.

Pri tome, međutim, postoje ograničenja direktnih donacija: pojedinci mogu na taj način donirati najviše 6.600 dolara.

Pored toga, postoji mogućnost da se svom željenom kandidatu preko Političkih akcijskih odbora, takozvanih PAC-ova, donira novac. PAC-ovi su organizacije koje podržavaju kandidaturu određene osobe. Obično ih osnivaju kompanije, sindikati ili interesne grupe koje zatim prikupljaju donacije od svojih članova ili zaposlenih. Međutim, i ovde postoje ograničenja. Pojedinačni članovi ili zaposleni mogu donirati do 5.000 dolara godišnje PAC-ovima. Od strane samog operatera PAC-a, odnosno kompanije, sindikata ili interesne grupe, novac ne sme biti uplaćen.

Pojedinci mogu dodatno donirati do 41.300 dolara godišnje nacionalnim stranačkim organizacijama.

Bez gornje granice može se donirati preko Super-Političkih akcijskih odbora (Super PAC-ova). Oni su nešto poput nezavisnih lobističkih grupa koje su sve češće osnivane od 2010. godine. Oni smiju neograničeno prikupljati novac – od pojedinaca, kompanija i svih ostalih donatora. Međutim, taj novac ne smiju prosljeđivati kandidatima. Ali smiju raditi izbornu promidžbu u korist kandidata. Uslov je samo da njihovo oglašavanje nije “koordinirano” s izbornim štabom podržanih kandidata.

Ovaj uslov službeno nadzire Savezno izborno povjereništvo (FEC). “De facto, ovo pravilo o zabrani koordinacije ipak se zaobilazi kroz desetine rupa u zakonu”, kaže Hebenstreit.

“Ono što troše je nevjerovatno. Nešto takvo nismo nikada ranije vidjeli,” kaže James Davis, profesor političkih nauka na Univerzitetu St. Gallen. Davis takođe tvrdi da kandidati vrlo dobro znaju koji su Super PAC-ovi na njihovoj strani i ko stoji iza tih donacija. Ove godine postoji 2.257 Super PAC-ova, koji su već prikupili više od dvije milijarde dolara i potrošili gotovo 700 miliona dolara.

“Istraživanja pokazuju da ove donacije na nivou predsjedničke kampanje zapravo imaju vrlo mali učinak”, kaže Hebenstreit. “Oba kandidata su obično poznata i, bez obzira na to hoće li dodatno uložiti još 100 miliona u kampanju, to na kraju nema uticaja na stvarni ishod izbora.”

Prema Davisu, potrebno je minimalno prikupljanje sredstava kako bi se izgradila stranačka organizacija za izbornu kampanju. “Vrlo je važno motivisati ljude da na dan izbora zaista izađu na birališta. To košta.”

“Na kraju je, međutim, važna poruka kojim se pridobivaju birači”, napominje ovaj politički stručnjak. Male donacije su vrlo važne za stranke jer svaka mala donacija nosi jedan glas. “Milijarder može donirati nekoliko miliona dolara, ali na biralištu može dati samo jedan glas”, kaže Davis.

Prošlost to potvrđuje: novac sam po sebi nije dovoljan. Hillary Clinton je u izbornoj kampanji 2016. prikupila znatno više novca od Donalda Trumpa, ali je ipak izgubila.

Svojim milionima superbogati, milijarderi i poslovni lideri, naravno, žele osigurati uticaj na politiku i nakon izbora. “Ako neko donira milione Super PAC-u, to je, naravno, poznato, i nije slučajno ako ta osoba jednom dobije pozivnicu za događaj na kojem će biti prisutan novoizabrani predsjednik ili predsjednica,” kaže James Davis.

“Često se može primijetiti, vrlo jasno kod Trumpa 2016. godine, da su velikim donatorima ponuđene pozicije u kabinetu, poput ministarstva obrazovanja ili Uprave za male poduzetnike”, kaže Hebenstreit.

Vrlo često su dužnosti ambasadora i druge diplomatske funkcije popunjene velikim donatorima. No, najviše od svega, donatori osiguravaju pristup kandidatima. Kada su u pitanju važni zakoni, ako su ugroženi interesi njihove kompanije, na taj način se može pokušati uticati na odluku, kaže Hebenstreit.

Nije ni čudo da je javnost protiv ovih donacijskih ekstrema. Prema istraživanju Pew Research Centra, više od sedam od deset odraslih osoba u SAD-u želi da iznos donacija pojedinaca ili organizacija za političke kampanje bude ograničen. Osam od deset ispitanih smatra da ljudi koji doniraju novac za političke kampanje imaju preveliki uticaj na odluke članova Kongresa.

Međutim, Hebenstreit smatra da su šanse za ograničavanje takvih protoka novca male. Za promjenu zakona nedostaje politička većina u Kongresu, kaže politikolog.

Razlog zašto su predizborne kampanje u SAD-u toliko skuplje nego drugdje leži i u tome što većina drugih zemalja koristi javno finansiranje kampanja, kaže Hebenstreit. Osim toga, za svaki predsjednički izbor potrebno je ponovo izgraditi cijeli stranački aparat u ovoj velikoj zemlji.

U SAD-u su stranke relativno slabe, objašnjava Davis. “Gotovo se može reći da na saveznom nivou stranka nastaje svakih četiri godine, što znači da tu organizaciju treba iznova postaviti svake četiri godine i to u 50 saveznih država i u svakom izbornom okrugu”, kaže Davis. “To je sve vrlo skupo.”

Osim toga, u SAD-u predizborna kampanja u velikoj mjeri ide preko medija, koji su gotovo isključivo u privatnim rukama. To takođe troši velike iznose. Stoga je za očekivati da će i ova kampanja postaviti nove rekorde – što se tiče izbornog budžeta.

Izvor: seebiz.eu