Ovakvu vrstu duga nismo vidjeli još od Napoleonovih ratova. Približavamo se 100% globalnog BDP-a.

Dug od 315 triliona dolara je zapanjujući za vizualizaciju. U 2024., globalni bruto domaći proizvod – ili BDP – iznosio je 109,5 triliona dolara – nešto više od trećine tog globalnog duga.

Drugi način da to zamislite: Danas u svijetu živi oko 8,1 milijardi ljudi. Ako bismo taj dug podijelili po osobi, svako od nas bi dugovao oko 39.000 dolara.

Dakle, s obzirom na rekordno visok globalni dug, treba li biti zabrinuti? I kako smo uopšte došli gdje smo?

Globalni dug kombinuje pozajmice od domaćinstava, preduzeća i vlada.

Vjerovatno smo svi upoznati s dugom domaćinstva, koji uključuje stvari kao što su hipoteke, kreditne kartice i studentski dug. Početkom 2024. to je iznosilo 59,1 trilion dolara.

Poslovni dug, koji korporacije koriste za finansiranje svog poslovanja i rasta, iznosio je 164,5 triliona dolara, a samo finansijski sektor čini 70,4 triliona dolara od tog iznosa.

Konačno, tu je i državni dug koji se koristi za finansiranje javnih usluga i projekata bez povećanja poreza.

Zemlje se mogu zaduživati ​​jedna od druge ili od globalnih institucija kao što su Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond.

Ali vlade mogu prikupiti novac i prodajom obveznica. I kao i svi krediti, pdrazumijeva kamatu.

Javni dug je iznosio 91,4 triliona dolara. Iako dug može biti loš, to nije nužno loša stvar. To bi moglo pomoći pojedincu da se obrazuje ili da se pridruži određenoj imovinskoj klasi. Omogućava preduzećima da se pokrenu i prošire. I iako je državni dug najsporniji od ova tri, on može dati vladama potrebnu polugu za izgradnju ekonomije, za socijalnu potrošnju ili odgovor na određenu krizu.

Pisani zapisi pokazuju da je javni dug postojao najmanje 2.000 godina, prvenstveno korišćen za osnivanje gradova, država i nacija… i za finansiranje ratova. Vlade su dugo skupljale velike dugove iz ratnih troškova, kao što su Napoleonovi ratovi, Francusko-pruski rat i američki građanski rat u 19. vijeku.

Drugi svjetski rat, najskuplji rat u istoriji, izazvao je nekoliko dužničkih kriza, pri čemu je većina neotplaćenih kredita bila dužna Sjedinjenim Državama.

Od 1950-ih, postojala su četiri velika talasa akumulacije duga. 

Prvi talas duga potekao je iz Latinske Amerike 1980-ih, zbog čega je 16 zemalja tog regiona restrukturiralo svoja zaduženja.

Drugi talas je uticao na jugoistočnu Aziju na prelazu u 21. vijek, dok su SAD i Evropa preuzele teret trećeg talasa globalnog duga tokom globalne finansijske krize 2007–2008.

Sada smo u četvrtom talasu, koji je počeo 2010. godine i poklopio se sa pandemijom Covid-19. Vlade su morale da se zaduže još više kako bi pomogle preduzećima i građanima da ublaže uticaj karantina.

Globalni dug porastao je na 256 posto BDP-a u 2020., što je povećanje od 28 posto – i najveći jednogodišnji rast duga od Drugog svjetskog rata.

Ali pandemija je samo pogoršala problem koji je već postojao. Dugovi su se gomilali najmanje deceniju ranije, jer su pojedinci, kompanije i vlade trošili preko svojih mogućnosti. Pogledajte samo ovaj grafikon Svjetske banke, koji prikazuje dug kao postotak BDP-a, koji se brzo povećava od 2008.

Ovo nas dovodi do kritičnog pitanja: koliko duga je previše duga? Kada to postaje neodrživo? 

Jednostavnije rečeno, to je kada se zaduživanje više ne možete priuštiti.

Tako, na primjer, kada je vlada primorana da napravi rezove u oblastima koje šteti njenim ljudima, kao što su obrazovanje ili zdravstvo, samo da bi održala korak s plaćanjima.

Uzmimo za primjer Zambiju. U 2021. servisiranje duga činilo je 39% državnog budžeta. Te godine je vlada potrošila više na plaćanje ovih dugova nego obrazovanje, zdravstvo, voda i kanalizacija zajedno. I potpuno je ometala sposobnost nacije da investira u svoju budućnost.

Odnos duga prema BDP-u je ekonomska metrika koja poredi državni dug zemlje sa njenim bruto domaćim proizvodom. Obično se predstavlja kao procenat i smatra se dobrim pokazateljem sposobnosti te zemlje da servisira svoje dugove.

Dakle, hajde da se pretvaramo da imamo dvije zemlje, od kojih svaka ima 30 milijardi dolara duga. Zvuči kao da imaju isti problem, zar ne? Ali ako se pokaže da jedna od tih zemalja ima ekonomiju od 30 milijardi dolara, a druga ima ekonomiju od skoro 30 triliona dolara , jasno je koja država snosi veći teret duga.

Ovo, često u kombinaciji sa nepovoljnim deviznim kursom i kamatnim stopama, je razlog zašto se dug smatra rizičnijim za manje ekonomije.

Ali postoje, naravno, izuzeci.

Japan, četvrta najveća svjetska ekonomija, također je jedna od najzaduženijih zemalja svijeta, sa ukupnim dugom iznad 600% BDP-a. I dok je najveći dio japanskog duga javni, posljednjih godina na njemu se gomila finansijski sektor – a ne vlada.

Otprilike dvije trećine duga od 315 triliona dolara potiče iz zrelih ekonomija, a Japan i Sjedinjene Države najviše doprinose toj gomili duga. Ali generalno gledano, omjer duga prema BDP-u za zrele ekonomije opada.

S druge strane, tržišta u nastajanju držala su 105 triliona dolara duga, ali je omjer duga EM-a prema BDP-u dostigao novi maksimum od 257% – čime je ukupan omjer povećan po prvi put u tri godine. Kina, Indija i Meksiko dali su najveći doprinos.

Četvrti talas bio je najveći, najbrži i najširi rast duga koji smo vidjeli od Drugog svjetskog rata. Bolja politika i finansijski propisi zadržali su dalekosežnu dužničku krizu podalje.

Ali s toliko novca na kocki, izgledi za jači dolar ili trgovinski rat mogli bi biti dovoljni da zemlju – ili nekoliko njih – dovedu u bankrot.

Izvor: CNBC