Japan je produbio veze sa susjedima, proširio multilateralne inicijative i uspostavio regionalnu platformu u kontekstu trgovine i digitalnog upravljanja. Nametnuo se ne samo kao pouzdan partner SAD-u i njihovim saveznicima u Indo-Pacifiku, već i arhitekt izrastajućeg liberalnog poretka u regiji.

Nakon poraza u Drugom svjetskom ratu, Japan je u sigurnosnom smislu bio zavisan od SAD-a, te je uglavnom vodio ograničenu vanjsku politiku koju su japanske diplomate nazivale sterilnom, naivnom i “karaoke diplomatijom”, jer u takvom odnosu, Tokyo je “pjevušio” melodiju koju je Washington “komponovao”.

Decenija vidljivog rasta

Dvije decenije nakon rata Japan je započeo čudesan uspon i postao druga najveća ekonomija na svijetu, te kao rezultat toga, a raspadom Sovjetskog saveza, SAD-e i druge zapadne zemlje počele su podupirati Japan da uzme veću ulogu u regionalnoj sigurnosti.

Dolaskom nacionalista na vlast u Japanu početkom milenija, predvođenih premijerom Junichiro Koizumiem, a kasnije i premijerom Shinzo Abeom, država je ojačala svoje odbrambene sposobnosti i značaj izvršne vlasti. Nakon toga Japan je počeo igrati proaktivnu ulogu na međunarodnoj sceni. Japanska vojska sudjelovala je u operacijama pomoći tokom uragana Katrina 2005. godine i cunamija u jugoistočnoj Aziji, te u mirovnim operacijama UN-a u Kambodži, Mozambiku i Golanskoj visoravni. Donošenjem novog vojnog zakona 2015. godine japanski parlament dao joj je veće ovlasti, te joj je omogućeno da osim sudjelovanja u samoodbrani, što je do tad bio slučaj, može aktivno djelovati i u mirovnim misija širom svijeta, piše Chang Che za Foreign Affairs.

Ekonomski gigant

Pomenute reforme učinile su liderstvo Japana u Aziji mogućim, međutim izborom Trumpa, suštinski neophodnim. Ubrzo nakon inauguracije Trump je odustao od Trans-pacifičkog partnerstva (Trans-Pacific Partnership), trgovačkog sporazuma dvanaest država, koji je podržan od Baracka Obame. Ipak, Japan je spasio dogovor, uvjerivši ostale zemlje da nastave sa novom ali sličnom verzijom sporazuma nazvanog Sveobuhvatni i progresivni sporazum o Trans-pacifičkom partnerstvu (Comprehensive and Progressive Agreement for Trans-Pacific Partnership). CPTPP su potpisale Australija, Bruneji, Kanada, Čile, Japan, Malezija, Meksiko, Novi Zeland, Peru, Singapur i Vijetnam.

Sporazum je uspostavio nova pravila o trgovini, intelektualnom vlasništvu i upravljanju podacima koja su u potpunoj suprotnosti s neliberalnom kineskom vizijom regije. Očekuje se da će generirati dodatnih 147 milijardi dolara godišnjeg prihoda za države članice. Trenutni predsjednik SAD-a Joe Biden je rekao da je njegova administracija zainteresirana za pridruživanje CPTPP-u. Ako to učini, ponovno će predati Sjedinjene Države liberalnom međunarodnom trgovinskom sistemu koji svojom snagom održava Japan, a ne kao ranije SAD-e.

Nadmetanje s Kinom

Između 2001. i 2011. godine, japanske razvojne agencije usmjerile su ukupno 12,7 milijardi dolara pomoći zemljama jugoistočne Azije i južnog Pacifika, što je bilo više nego dvostruke od 5,9 milijardi dolara koje je Kina potrošila u istom periodu.

Bez obzira na povećanje kineskih investicija, Japan je uspio pratiti takav tempo te je 2015. godine uspostavio fond nazvan Partnerstvo za kvalitetnu infrastrukturu (Partnership for Quality Infrastructure) vrijedan 110 milijardi dolara, čiji su korisnici Filipini (8,8 milijardi), Indija (15 milijardi) i Indonezija (1,2 milijarde). Sve nabrojane zemlje imaju teritorijalne i pomorske sporove s Kinom i zabrinuti su zbog kineskog ekspanzionizma. Dajući prioritet transparentnosti, ekološkoj održivosti i odgovornosti, japanski program stoji u potpunoj suprotnosti sa kineskom razvojnom strategijom Pojasa i puta (Belt and Road Initiative). Sudeći po anketama koje je naručilo Ministarstvo vanjskih poslova Japana, 90 posto ispitanika deset različitih zemalja jugoistične Azije, opisalo je Japan kao prijateljsku i pouzdanu zemlju.

Japan preuzima vodstvo

Ne samo da je Japan preuzeo ekonomsko vodstvo, već i ulogu koja je nekada bila ponos i simbol moći SAD-a, oblikovanje međunarodnih liberalnih normi. Vlasti Japana pomogle su razvoj koncepta “Slobodnog i otvorenog Indo – Tiho okeana” vođenog idejom vladavine zakona, slobode plovidbe i ekonomskih sloboda.Također, za razliku od kineske vizije “cyber suvereniteta”, u kojoj je internet podijeljen duž nacionalnih granica, premijer Japana Abe podržao ideju slobodnog protoka informacija.

U posljednje četiri godine Japan je vješto upravljao brodom liberalnog internacionalizma. Novi premijer Yoshihide Suga potvrdio je posvećenost Japana multilateralnom trgovačkom sistemu i nastavio unaprjeđivati međunarodne norme o digitalnom upravljanju. Sjedinjene Države nisu navikle da budu u sjeni drugih država, ali četiri godine nesigurnog američkog vodstva u Aziji trebale bi biti lekcija za Washington. Došlo je vrijeme da Japan postane nosioc zastave liberalnog poretka.