Kada bi vas neko u ovom trenutku zamolio da održite petominutni govor o svojoj definiciji uspjeha, da li biste to mogli učiniti bez imalo premišljanja?

Ukoliko je vaš odgovor „da“, vjerovatno pripadate manjini koja je dala sebi prostora da porazmisli o tome šta zaista želi u životu. Samim tim, za vas bi se moglo reći da njegujete ono što bismo nazvali mentalitetom pobjednika.

Tačnije, pripadate grupi ljudi koja odbija biti pasivnim učesnikom u životnim dešavanjima, očekujući da će se na kraju sve nekako desiti samo od sebe.

Za razliku od vas, velika većina bi, prije odgovora na ono početno pitanje, morala dobro porazmisliti. Ne zato što je definicija uspjeha za njih kakva nedokučiva misterija, već zbog toga što nikada nisu sjeli da, narodski rečeno, popričaju sami sa sobom i definišu prioritete. Treba li onda da čudi što toliko njih ostaje zaglavljeno radeći nešto što im ne donosi ispunjenje ili mogućnost napretka?

Kratkoročno posmatrano, funkcionisanje po principu linije manjeg otpora djeluje odveć ugodno; makar stoga što nas oslobađa odgovornosti za odluke koje (ni)smo donijeli. Dugoročno, to nas neumitno vodi u frustraciju, nezadovoljsvo, pa i ogorčenost – i opet će nam, sasvim prirodno, uvjek neko drugi biti kriv.

I sve to jer se nismo zapitali: „Šta je najmanje što mogu da učinim da bih _______ (upisati željeni cilj)?“

A to najmanje se, za početak, svodi na to da pokušamo da „hakujemo“ sopstvene predrasude i (pogrešna) uvjerenja. Kako to čine ljudi sa mentalitetom pobjednika?

Kao što smo rekli, pobjednici su, pre svega, sasvim načisto sa onim što žele da postignu. Oni će najprije definisati svoje ciljeve, a zatim svjesno odabrati načine, odnosno aktivnosti koje će ih do njih i dovesti.

Na primjer, ukoliko je vaše viđenje uspeha da stvorite srećnu porodicu sa sedmoro djece, teško da ćete odabrati da radite po 12 sati dnevno. Ukoliko vam je cilj da i sa 65 godina budete vitalni i u dobroj formi, potrudićete se da eliminišete loše životne navike i usvojite one dobre.

A ukoliko želite da izgradite karijeru koja vam donosi satisfakciju, dobro ćete razmisliti i zbog čega birate ono što radite.

Pretpostavimo, na primjer, da je vaša želja da budete ljekar koji će siromašnima omogućiti humane uslove liječenja. Uvjereni ste u to da je to vaša prava životna misija, ali se naposljetku ipak odlučujete da poslujete kao, recimo, agent osiguranja. I to samo zato što vam se to čini kao pogodnija, odnosno udobnija opcija – donosi vam sigurnu zaradu i dobre uslove za život.

I tako se narednih 10 ili 20 godina, po 5 dana u nedjelji, ujutru „izvlačite“ iz kreveta kako biste radili nešto što vam zapravo ne donosi zadovoljstvo. I zbog čega ste uopšte odustali od karijere koju biste, nasuprotudobnosti, odabrali zarad uvjerenja?

Možda zato što smatrate da nemate dovoljno znanja ili iskustva da biste tim putem samouvereno zakoračili?

Kao prvo – mislite li da su ljudi sa mentalitetom pobjednika predodređeni da znaju apsolutno sve?

Bez obzira na to koliko znanja ili vještina posjedujemo, sva je prilika da nikada nećemo biti sveznajući. Nažalost, mnogima to služi kao (veoma loše) opravdanje: „Ja naprosto nisam u stanju da savladam to, to i to“. Ili: „To nije moja dužnost, moja kompanija je ta koja treba da mi omogući profesionalno usavršavanje.“

(Usput, pokušajte da ovako nešto izustite na narednom intervjuu za posao – eto i savršene prilike da postignete… Pa, recimo, ništa.)

Zvuči li vam ovo poznato? Tačnije, čekate li da vam neko drugi omogući da savladate znanja koja su vam potrebna?

Ili ćete sami preuzeti odgovornost za svoj napredak i (samo)ostvarenje?

To je, između ostalog, ono što odlikuje ljude sa mentalitetom pobjednika. Oni će sami potražiti način da nauče ono što smatraju važnim. Jer, „čovjek se uči dok je živ“ – a to znači da je i usavršavanje zapravo – doživotna praksa.

A ona će od vas zahtevati i pozamašnu količinu strpljenja.

Tačnije, upornosti.

Tačnije, istrajnosti.

Doduše, to su sve riječi istog (ili sličnog) značenja, zar ne?

Pa i ne baš. Na primjer, pojedinci koji večito „tapkaju u mjestu“, mogli bi imati zavidnu količinu strpljenja. A „pasivno“ strpljenje, samo po sebi, ne vodi nužno i ka napretku.

Drugim riječima, mentalitet pobjednika, nasuprot „pasivnog strpljenja“, podrazumijevaće nešto poput „aktivne istrajnosti“. U ovo se kunu i svi koji znaju koliko se aktivna istrajnost naposljetku isplati.

„Uspjeh je 99% sačinjen od neuspjeha“ – potvrdiće vam Soićiro Honda, osnivač korporacije Honda Motors.

A Albert Ajnštajn, vječito slavljen zbog svoje genijalnosti, govorio je kako „nije on baš toliko pametan“. „Ja sam samo spreman na to da problemima posvetim onoliko vremena koliko je potrebno.“

Prema tome, uspjehu će posvjedočiti samo oni koji biraju da uvjek iznova pokušavaju. I to će činiti ne obazirući se previše na tuđa mišljenja.

Odnosno, pažljivo će procijeniti čije mišljenje vrijedi uvažiti, a čije ne.

Sigurno ste čuli za onu narodsku „mišljenje je kao [jedan dio tijela] – svi ga imaju“. A ljudi koji uvjek i o svemu imaju neko mišljenje – bilo da se zaista razumiju u ono o čemu pričaju, ili samo misle da sve znaju – vrlo će spremno „prosipati“ svoj stav.

I rijetko kad će se zapitati da li su u pravu. Ono što njih „hrani“ je osjećaj važnosti koji time dobijaju.

A takvi pojedinci, sasvim izvjesno, baš i neće daleko dogurati.

Štaviše, to su upravo oni kojima će definicija uspjeha ostati kakva nedokučiva misterija. Da li će i oni naposljetku preći u tabor pobjednika, samo od njih zavisi. Za početak, učiniće sasvim dovoljno ukoliko pokušaju da hakuju njihov sistem.

Marta Levai, MojaFirma