Trijumf Donalda Trumpa na izborima 2024. godine – i njegova prijetnja uvođenjem carina na sav uvoz u Sjedinjene Američke Države – ističu važan problem za globalnu ekonomiju.

SAD su tehnološki gigant, troše više nego bilo koja druga zemlja na istraživanje i razvoj, a u posljednjih pet godina osvojile su više Nobelovih nagrada nego sve druge zemlje zajedno. Njihovi izumi i ekonomski uspjesi predmet su zavisti širom svijeta. Međutim, ostatak svijeta mora učiniti sve što može da izbjegne preveliku zavisnost od SAD-a.

I ova situacija ne bi bila mnogo drugačija da je pobijedila Kamala Harris.

Trumpov pristup „Amerika na prvom mjestu“ zapravo je bipartizanska politika. Još od vremena bivšeg predsjednika Baracka Obame i njegove politike energetske nezavisnosti, SAD su bile usmjerene ka očuvanju tehnološke supremacije, dok su nastojale da okončaju izvoz industrijskih poslova u inostranstvo.

Jedan od glavnih izbora koje je Trump napravio tokom svog prvog mandata bio je prihvatanje viših cijena za američke potrošače kako bi zaštitio domaće proizvođače, uvođenjem visokih carina gotovo svim trgovinskim partnerima.

Na primjer, Trumpove carine iz 2018. godine na mašine za pranje rublja iz cijelog svijeta dovele su do toga da američki potrošači plaćaju ove proizvode 12% skuplje.

Predsjednik Joe Biden je – doduše na pristojniji način – dodatno povećao neke od Trumpovih carina: do 100% na električna vozila, 50% na solarne ćelije i 25% na baterije iz Kine.

U vrijeme klimatske krize, ovo je bio jasan izbor da se uspori energetska tranzicija kako bi se zaštitila američka proizvodnja.

Iako je Biden postigao primirje s Evropom po pitanju carina, započeo je možda još štetniju bitku pokretanjem trke u subvencijama.

Na primjer, američki Zakon o smanjenju inflacije uključuje subvencije od 369 milijardi dolara za oblasti poput električnih vozila i obnovljive energije. Pored toga, Zakon o čipovima obezbjeđuje 52 milijarde dolara za subvencionisanje proizvodnje poluprovodnika i kompjuterskih čipova.

Kina, Evropa i ostatak svijeta

Ova industrijska politika SAD-a možda je bila okrenuta ka unutrašnjim potrebama, ali ima jasne posljedice po ostatak svijeta. Kina, nakon decenija rasta zasnovanog uglavnom na izvozu, sada se suočava s ogromnim problemima prekomjernog kapaciteta u industriji.

Zemlja sada pokušava da podstakne domaću potrošnju i diverzifikuje svoje trgovinske partnere.

Evropa, uprkos vrlo ograničenim budžetskim mogućnostima, troši mnogo novca na trku u subvencijama. Njemačka, zemlja suočena s usporenim rastom i velikim sumnjama u svoj industrijski model, obavezala se da će parirati američkim subvencijama, nudeći, na primjer, 900 miliona eura švedskom proizvođaču baterija Northvolt kako bi nastavio proizvodnju u zemlji.

Sve te subvencije štete svjetskoj ekonomiji i mogle su se lako iskoristiti za hitne potrebe, poput elektrifikacije cijelog afričkog kontinenta pomoću solarnih panela i baterija. U međuvremenu, Kina je zamijenila SAD i Evropu kao najveći investitor u Africi, prateći vlastiti interes za prirodnim resursima.

Nadolazeći Trumpov mandat mogao bi biti prilika da se razmotre nove ideje.

Na primjer, moglo bi se tvrditi da se punopravna invazija Ukrajine, hiljade smrtnih slučajeva i energetska kriza koja je uslijedila, možda mogla izbjeći da je Bidenova administracija bila jasnija prema ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu o posljedicama invazije, te da je prije rata obezbijedila savremeno oružje za Kijev.

Ali najveća krivica leži na Evropi. Treba odati priznanje Trumpu – strateški problem prevelike zavisnosti od ruskog gasa nešto je na šta je jasno upozorio Njemačku tokom svog prvog mandata.

Jasan put naprijed

Evropa bi mogla pomoći Kini da riješi probleme prekomjernog kapaciteta pregovarajući o okončanju vlastitog carinskog rata na kinesku tehnologiju poput solarnih panela i električnih automobila.

Zauzvrat, Evropa bi povratila dio svog suvereniteta proizvodeći više vlastite čiste energije, umjesto da uvozi rekordne količine tečnog gasa iz SAD-a. Takođe, mogla bi naučiti nekoliko stvari kroz saradnju s kineskim kompanijama, dok bi Kina mogla iskoristiti svoj ogroman uticaj na Rusiju da okonča invaziju na Ukrajinu.

Evropska unija mogla bi više raditi na onome što najbolje zna – sklapanju trgovinskih sporazuma i njihovom korišćenju za smanjenje emisije ugljenika širom svijeta.

Svijet je sam

Ovo nije samo pitanje Evrope i Kine. Nakon decenija stalnog napretka u svim glavnim dimenzijama ljudskog života, svijet ide unazad.

Broj ljudi koji se suočavaju s glađu raste, vraćajući nas na nivoe iz 2008-2009. Ratovi bjesne u Gazi, Sudanu, Mjanmaru, Siriji i sada Libanu. Svijet nije vidio ovoliko civilnih žrtava od 2010.

Za bolje ili gore, malo je vjerovatno da će Trumpova administracija promijeniti kurs smanjenog američkog intervencionizma. Takođe, malo je vjerovatno da će voditi neku veliku inicijativu za mir, klimatske promjene ili liberalizaciju trgovine.

Svijet je prepušten sam sebi, a Amerika neće doći da ga spasi.

Ne znamo šta će se dogoditi s SAD-om. Možda će povratak Trumpa biti uglavnom nastavak posljednjih deset godina. Možda će prohibitivne carine ili urušavanje institucija koje su SAD učinile ekonomskim gigantom učiniti njihovu ekonomiju manje relevantnom. Ali to je nešto što su Amerikanci izabrali, i nešto s čime ostatak svijeta jednostavno mora da nauči da živi.

U međuvremenu, jedino što svijet može učiniti jeste naučiti kako bolje sarađivati, a da pritom ne postane previše zavistan od drugih.

Izvor: The Conversation