„Predsjednik Tramp ostaje enigma čak i za ljude koji su ga upoznali; njegov karakter je u najboljem slučaju nepredvidiv, a u najgorem kompulzivan, ali nakon što sam to rekao, dodao bih da me impresionira njegova sposobnost nastavljanja započetog. Tokom tog procesa, on je uspio da ubijedi mnoge investitore koje najviše poštujem da povjeruju u koncept „životinjskog duha“, koncept koji je je nama ekonomistima usađen idejom Adama Smita o ekonomiji bez uplitanja države“, piše Stin Jakobsen, glavni ekonomista Sakso banke, posle brojnih putovanja i sastanaka sa klijentima i investitorima po Evropi. U daljem tekstu prenosimo njegove riječi.

Ipak postoji jedan problem u očiglednom Trampovom oživljavanju pomenutih duhova… neuplitanje države je suštinska suprotnost predsjednikovim uvjerenjima! Prema Trampu, „životinjski duh“ uključuje primoravanje kompanija (i to diplomatski rečeno) da poslove zadrže u Sjedinjenim Državama bez obzira što to negativno utiče na njihovu zaradu, produktivnost, i dugoročni rast.

Takođe je interesantno na koji način Tramp želi da „kreira radna mjesta“ u ekonomiji u kojoj Federalne rezerve, pored ostalih, imaju udela na žustrom tržištu rada. Trenutni nivo nezaposlenosti u Sjedinjenim Državama je u stvari ispod istorijskog prosjeka zemlje.

Savjet za Donalda: Nisu radna mjesta sama po sebi ono što ti je potrebno, već viša produktivnost u državi. Veća produktivnost će onda uticati na rast primanja i povećati kvalitet dostupnih poslova.

Ne postoji skoro savršena veza između rasta BDP-a i produktivnosti. U ovoj oblasti, Trampova politika radi direktno protiv „poželjnog“ rješenja, koje bi ustvari bilo ogromne investicije u osnovno istraživanje, više konkurentnosti i (najvažnije) veće unapređenje obrazovnog sistema SAD.

Umjesto toga, predsjednik će silom primorati da radna mjesta ostanu u SAD, dok je kvalitet tih mjesta vođen pogrešnim konceptom „održavanja industrije u životu“. Takav pristup, naravno, favorizuje proizvodnju po višim marginalnim troškovima umjesto promjene u konkurentniji i produktivniji sistem.

Sve to predstavlja Trampov očajnički pokušaj vraćanja proizvođačkoj bazi SAD u 1950-tim i 60-tim godinama.

Novi Nikson?
Odavno govorim da je najbolji način za razumijevanje Donalda Trampa analiza administracije Ričarda Niksona. Pod Niksonom, SAD su sprovodile spoljnu politiku oslobađanja od obaveza (Niksonova doktrina), imale režim slabog dolara (uzeti u obzir izjavu sekretara za finansije Konalija: „dolar je naš, ali je problem vaš“), vrlo nacionalistički program, ratoborni stav predsjednika i Bijelu kuću koja je stalno bila u ratu sa Fedom – rat koji je tadašnji predsjednik Feda Berns na kraju izgubio.

To su samo neke od sličnosti.

Po meni, ova teorija je djelimično potvrđena kada sam saznao da je jedna od ličnih stvari koje će Tramp donijeti u Ovalnu sobu pismo od Niksona. Moja nedavna putovanja su dala dodatnu potvrdu moje ideje da se Tramp divi Niksonu i želi da ga oponaša, ali pošto sam dobio ovu informaciju pod uslovom da ne otkrijem izvor, moraćete da mi vjerujete na riječ!

Dakle, evo, prošlo je tri nedjelje od početka Donaldovog prvog mandata – i šta smo saznali?

On je potvrdio priču o reflaciji Amerike ali kada je riječ o realnim pokazateljima – to jest, to što je učinio je relativno u odnosu na ono što je obećao – Tramp bilježi velike gubitke:

• zabrana putovanja je sada pitanje odluke Vrhovnog suda.
• Zakon o zdravstvenoj zaštiti će najvjerovatnije biti izmijenjen, ali ne i ukinut, i to tek 2018. godine.
• Spoljna politika je u haosu, sa Donaldom koji igra tvrdo, ali se povlači prije nego što izbrojite do tri (na primjer, nakon što je naizgled želio da Kina bude primarna meta, Tramp je iznenada priznao decenijsku američku spoljnu politiku odobrivši politiku “jedne Kine”, odnosno nepriznavanja Tajvana).
• Predsjednikovi stavovi su se kretali od toga da je “NATO beskoristan” do toga da će prisustvovati samitu NATO u maju (koji je više politička žurka za useljenje nego samit, NATO seli svoje sjedište).
• Donald je 9. februara obećao “fenomenalan” poreski plan, što je ponovo uzburkalo tržišta …

Šta je poenta? Ne sudite o američkoj politici ili o trgovanju na osnovu onoga što Tramp kaže; posmatrajte šta radi. To je najvažnije … ignorišite tvitove već gledajte šta je relativno ispunio u odnosu na prazna obećanja.

Tramp počinje sve više da liči na Obamu kada je riječ o spoljnoj politici, a njegov polet na unutrašnjem planu će sada biti usmjeren na „fenomenalni“ poreski plan – o kome smo do sada imali više pitanja nego odgovora.

Kada su sekretara za medije u Beloj kući Šona Spajsera (Sean Spicer) pitali ukoliko bi se obećani predlog kombinovao sa jednim koje su predložili republikanaci, stigao je sljedeći odgovor:

„Ne želim dalje da idem ispred njega, ali ću reći da će to biti prvi put da je ovaj narod svjedok pune, sveobuhvatne poreske reforme za dugo, dugo vremena …“

Mislim da bi na ovo, Tidvell iz filma Džeri Megvajer (Jerry Maguire) trebalo da kaže poslednju riječ: Lovu na sunce!

Dakle, dosta o Donaldu.

U stvarnom svijetu tržište je više nego zbunjeno; čak iskusni, višedecenijski veterani imaju problema da odrede pravac kretanja tržišta a treba priznati i reći da opšteprihvaćeno mišljenje ostaje:

Akcije: reflacija, bez alternative, polet, deregulaciona pravila.
Fiksni prihodi: trenutna masovna prodaja prinosa je privremena. Ili će Tramp zadati udarac ili će Fed zaostati sa podizanjem kamatnih stopa.
Devizno tržište: dolar će poletjeti, granični porez bi mogao da dovede do jednokratnog povećanja vrijednosti od 25%.
Ekonomija: mali uticaj na rast ove godine jer ankete javnog mnjenja kažu da će rast BDP-a u 2017. i 2018. biti 2,3%, a da će indeks potrošačkih cena (CPI) biti 2,4 – 2,5%.

Bif