Šarolika grupa centristički usmjerenih komentatora u Evropi, na globalnom jugu, a poslije izborne pobjede Donalda Trumpa i u Sjedinjenim Državama, vjeruje da je zapad na silaznoj putanji. Naravno, nikada nije bilo više moći koncentrirane u rukama tako malog broja ljudi (na tako malo adresa) kao što je to danas slučaj sa zapadom. Ali možda upravo to znači da je moć zapada osuđena na propast?
U Evropi postoje dobri razlozi da priča o padu bude prihvaćena. Baš kao što je Rimsko carstvo premjestilo prestonicu u Konstantinopolj, ne bi li produžilo hegemoniju za još jedan milenij, prepuštajući Rim barbarima, tako se i težište zapada pomaknulo prema Sjedinjenim Državama, dok su Britanija i Evropa prepuštene stagnaciji koja ih čini inertnim, zaostalim i sve manje bitnim.
Ali postoji i jedan dublji razlog za sumorno raspoloženje: to je sklonost da se opadanje predanosti zapada vlastitom sistemu vrijednosti (univerzalna ljudska prava, raznolikost i otvorenost) miješa s procesom zalaska zapadnog dijela svijeta. Kao zmija koja odbacuje staru košuljicu, zapad pokušava zaštititi svoju moć odbacivanjem sustava vrijednosti koji mu je u dvadesetom vijeku omogućio nadmoć, ali u dvadeset prvom više ne može služiti tom cilju.
Demokracija nikada nije bila preduslov za uspon kapitalizma. Isto vrijedi i za ono što danas nazivamo zapadnim sistemom vrijednosti. Moć zapada nije izgrađena na humanističkim načelima, već na brutalnom izrabljivanju kod kuće, te trgovini robljem i opijumom i brojnim genocidima počinjenim u Americi, Africi i Australiji.
U razdoblju zenita, zapadna moć u prekomorskim zemljama nije imala nikakvih ograničenja. Evropa je slala u svijet milione doseljenika da pokore druge narode i iskoriste njihove resurse. Pretvarajući se da domoroci na koje nailaze zapravo i nisu ljudska bića, mogli su proglasiti njihovu zemlju za terra nullius, teritoriju slobodan od naseljenika, neophodan evropskim doseljenicima – što je bio prvi čin svakog genocida, od Amerike, Afrike i Australije do današnje Palestine.
Ali, mada neprikosnovena u prekomorskim dijelovima svijeta, zapadna moć se kod kuće suočavala s izazovima potlačenih nižih klasa koje su se bunile zbog ekonomske krize i nesposobnosti mnogih da priušte sebi dovoljno dobara proizvedenih u fabrikama koje pripadaju malobrojnima. Sukobi su se prelili u velike sukobe zapadnih sila koje su se takmičile za tržišta, što je kulminiralo izbijanjem dva svjetska rata.
Zapadne elite su nakon toga bile prisiljene učiniti izvjesne ustupke. Kod kuće su pristale na javno obrazovanje i zdravstveni i penzioni sistem. Na međunarodnoj sceni, bijes izazvan surovim ratovima i genocidima imao je za rezultat dekolonizaciju, univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i međunarodne krivične sudove.
U nekoliko decenija poslije Drugog svjetskog rata, zapad je uživao u toplini i sjaju distributivne pravde, mješovite ekonomije, raznolikosti, vladavine prava u zemlji i međunarodnog poretka utemeljenog na pravilima. Ekonomski promatrano, opstanku takvih vrijednosti uvelike je doprinosio centralno planirani globalni monetarni sustav koji su osmislile Sjedinjene Države u Bretton Woodsu, a koji je Americi omogućio da viškove reciklira upućivanjem u Evropu i Japan i tako dolarizira zemlje saveznice kako bi podstakla svoj neto izvoz.
A onda je 1971. Amerika postala zemlja deficita. Umjesto da stegne kaiš kao Njemačka, Sjedinjene Države su demontirale Bretton Woods i povećale svoj trgovinski deficit. Njemačka, Japan, a kasnije i Kina, postali su neto izvoznici u razmjeni s Amerikom, a ostvareni dolarski profiti su usmjeravani na Wall Street radi ulaganja i kupnje američkog državnog duga, nekretnina i dionica u koje su stranci smjeli investirati.
Onda je američka vladajuća klasa doživjela trenutak epifanije: Zašto bismo proizvodili stvari kod kuće, ako se možemo pouzdati da će strani kapitalisti svoje proizvode i dolare slati u Sjedinjene Države? Tako su kompletnu proizvodnju izvezli u iostranstvo i pokrenuli deindustrijalizaciju centara američke proizvodnje.
Wall Street se nalazio u središtu tog odvažnog i novog mehanizma recikliranja. Da bi uspješno odigrao svoju ulogu, morao je biti oslobođen svih kontrola. Za provođenje masovne deregulacije bila je potrebna ekonomska i politička filozofija koja će to podržati. Potražnja je proizvela odgovarajuću ponudu i tako je rođen neoliberalizam. Ubrzo je svijet bio preplavljen finansijskim derivatima koji su jahali na cunamiju stranog kapitala u njujorškim bankama. Kada se talas ispumpao 2008., zapad se zamalo slomio zajedno s njim.
Onda su uspaničeni zapadni lideri odobrili emisiju 35 triliona dolara za oporavak finansijera i istovremeno nametnuli mjere štednje za stanovništvo. Jedini dio tih trilijuna koji je zaista uložen u mašine, potrošen je za izgradnju kapitala u oblaku kojim su velike tehnološke kompanije stekle punu moć nad srcima i umovima zapadnog stanovništva.
Kombinacija socijalizma za finansijere, urušavanja životnih izgleda za ljude na donjoj polovini dohodovne distribucije i predaje naših umova kapitalu u oblaku u vlasništvu velikih tehnoloških kompanija rodila je Vrli novi zapad, čije dominantne elite nemaju nikakve koristi od sustava vrijednosti iz prošlog vijeka. Slobodna trgovina, antimonopolska pravila, nulta emisija, demokracija, otvorenost prema migraciji, raznolikost, ljudska prava i Međunarodni sud pravde tretiraju se s istim prezirom s kojim su se Sjedinjene Države odnosile prema kompradorskim diktatorima nakon što bi im istekao rok upotrebe.
Evropa je nemoćna zbog nesposobnosti da federalizuje političku moć nakon što je federalizirala svoj novac, dok svijet u razvoju nikada nije bio zaduženiji. Jedino Kina ima dovoljno snage da stane na put zapadu. Ironija je u tome što Kina ne želi biti hegemon. Sve što Kina želi jest nesmetano prodavati svoju robu.
Ali zapad je uvjeren da mu je Kina smrtni neprijatelj. Kao Edipov otac, koji strada od sinovljeve ruke zato što je povjerovao u proročanstvo da će ga ubiti vlastiti sin, tako i zapad bez predaha pokušava prisiliti Kinu da se odvaži i uputi ozbiljan izazov zapadnoj moći, na primjer, pretvaranjem BRICS-a u nešto slično Bretton Woodsu, ovog puta s juanom u ulozi dolara.
Zapad je u 2024. nastavio da jača. Ali, s propadanjem zapadnog sustava vrijednosti, ojačala je i njegova odlučnost da doprinese vlastitom padu.
Janis Varufakis
Project Syndicate, 19.12.2024.
Preveo Đorđe Tomić
Peščanik.net, 28.12.2024.
