Opet su najbolje prošli ruski milijarderi. Globalan lov SAD i EU na imovinu ruskih tajkuna, kako bi je „zamrznuli“, i eventualno konfiskovali, u praksi je, barem kada se radi o mega jahtama, rezultirao milionskim uštedama za ruske milijardere, dok ceh, po običaju, plaćaju zapadni porezni obveznici.

Ako leti, pliva ili ima silikone, onda je jeftinije iznajmiti nego kupovati, staro je pravilo onih bogatih, milionera i multimilionera, koji su na bazi vlastitog iskustva zaključili da statusni simboli, poput privatnih aviona i jahti, predstavljaju jako skup hobi. Nije toliko problem sama cijena aviona ili jahte, mada se i tu, u zavisnosti od želja i modela, cijeLovne mjere u milionima dolara za one skromnije modele, koliko troškovi održavanja. Plate posade, pilota, kapetana, te generalno trošak održavanja, od goriva, preko obaveznog servisiranja pa do parkiranja u lukama i aerodromima, sve to debelo košta, pa vrlo brzo ovi troškovi nadmaše inicijalnu cijenu aviona ili jahte.

Naravno, sve ovo ne važi kada je riječ o ultra bogatim, čije se bogatstvo mjeri u desetinama milijardi dolara. U njihovom slučaju, vlasništvo jahte i aviona je statusni simbol, gdje je cilj prije svega u odmjeravanju sa ostalim milijarderima pokazati čiji je veći. Brod ili avion.

A na statusnim simbolima se ne štedi. Multimilijarder koji nije u stanju da potroši na novu jahtu barem 200, 300 miliona dolara je jad i bijeda. Kad možete priuštiti sebi da potrošite nekoliko stotina miliona dolara na „igračku“, onda vam je potpuno svejedno da li je godišnji trošak održavanja pet ili 50 miliona dolara.

Revolucionarna pravda na zapadni način

Jedna od prvih mjera SAD i EU nakon početka rata u Ukrajini bila je i zaplijena jahti ruskih milijardera, „kako bi Putina naučili pameti“. Sad, koliko će zaplijena jahti ruskih milijardera direktno obogaljiti rusku vojnu mašineriju i natjerati Vladimira Putina, da momentalno potpiše bezuslovnu kapitulaciju Rusije, povuče trupe iz Ukrajine, podnese ostavku, spakuje ćebe i četkicu za zube i uputi se u pravcu Haga, u najmanju ruku je diskutabilno, ali kako kažu na Wall Streetu, zaplijenjenoj jahti se ne gleda pod palubu.

I dok su se ruski oligarsi godinama šepurili na svojim jahtama parkiranim u lukama Mediterana i Kariba, iznenada se pokazalo da, formalno, to i nisu bile njihove jahte. Možda i jesu, ali imena krajnjih vlasnika gubila su se u nepreglednim lancima offshore kompanija, pa nije bilo baš jednostavno utvrditi legalne vlasnike.

Ali sve te birokratske tričarije nisu bile nikakva smetnja da se po hitnom postupku krene u njihovu zaplijenu. Revolucionarna pravda nikada se nije zamarala sitnicama poput dokaza i sudskih procedura, jer vremena za čekanje nema. Tako da je bilo dovoljno da vlade SAD, Velike Britanije ili članica EU, „vjeruju“ da jahta pripada sankcionisanom ruskom milijarderu, i nikakvi dalji dokazi nisu bili potrebni.

Dok su lokalni policajci u punoj bojnoj opremi na juriš zauzimali usidrene jahte, zapadni političari su slavodobitno proglašavali još jednu pobjedu Zapada nad Rusijom, zakona nad bezakonjem, demokratije nad diktaturom. Nakon što su zapadne vlade odlučno preuzele kontrolu nad ruskim jahtama, direktorima marina kao i snabdjevačima pao je kamen sa srca, konačno imaju nekoga kome se mogu ispostaviti fakture.

Stotinu miliona dolara za održavanje zaplijenjene jahte

Procjene stručnjaka su da za godišnji trošak održavanja super jahti treba izdvojiti 15 do 20 posto od vrijednosti jahte. Znači što skuplja jahta skuplje i održavanje, pa ponosni vlasnik nakon šest do sedam godina na održavanje potroši onoliko koliko je koštala jahta. Onda je jasno zašto su milioneri zaključili da je jahte i avione puno jeftinije iznajmljivati, nego kupovati. Kako su se na meti sankcija uglavnom našle mega jahte, poput „čamčića“ Andreja Melničenka, koji je zaplijenila Italija i čija je cijena tričavih 578 miliona dolara, onda se jednostavno da izračunati da bi za godišnje održavanje ovakve jahte trebalo izbrojati nekih stotinak miliona dolara. I tako svake godine.

Nisu sve zaplijenjene jahte luksuzne verzije nosača aviona. One „skromnije“, recimo Alfa Nero, sa svojih 80 metara dužine spada u jeftinije primjerke, čija cijena je 120 miliona dolara. Velika Britanija je na crnu listu stavila i ruskog milijardera Andreja Gurjeva, za kojeg se vjerovalo da je vlasnik jahte Alfa Nero. Kako se brod zatekao na Karibima, lokalne vlasti su blokirale jahtu. Uz Britance, brod je pretraživao i američki FBI u potrazi za dokazima o vlasništvu, ali izgleda nisu imali sreće. Kao i niz drugih vlasnika zaplijenjenih jahti, i Gurjev tvrdi da nema nikakve veze sa jahtom, osim što ju je „povremeno koristio“. Britanci i Amerikanci nemaju dokaza da je Gurjev vlasnik, ali su je ipak blokirali.

U međuvremenu, jahta se mora održavati, iako je posada svedena sa 44 člana na minimalnih šest, i njih neko mora da plati. Na modernim jahtama sve je elektronika, pa tako generatori moraju da rade 24 sata, a u poređenju sa motorima jahti, tenkovi su primjer ekonomične potrošnje goriva. Sve u svemu, minimalni mjesečni trošak održavanje ove osrednje jahtice je nekih 112.000 dolara, dok stvarni trošak održavanja dostiže između 600.000 i milion dolara mjesečno.

Mega jahta Dilbar, dugačka 156 metara i vrijedna 600 miliona dolara, koju je u aprilu prošle godine zaplijenila njemačka vlada jer se vjerovalo da je njen vlasnik sankcionisani ruski milijarder Ališer Usmanov, košta njemačke porezne obveznike 70.000 dolara dnevno ili 2,1 milion dolara mjesečno.

Milijarderima ušteda, poreznim obveznicima faktura

Kako su vlasnici jahti zvanično „nepoznati“, onda vlade koje su naredile njihovu zaplijenu su obavezne da plate i za održavanje. Praktično, trošak održavanja mega jahti ruskih milijardera sada je prebačen na teret zapadnih poreznih obveznika. S pravne strane, status „zamrznutih“ jahti je prilično mutan, čak i u slučajevima kada vlasništvo nije sporno.
Tehnički, oligarsi su i dalje vlasnici, samo ne mogu raspolagati svojom imovinom, niti je mogu koristiti.

Ali čak i ako žele da plate održavanje svojih jahti, zbog nametnutih sankcija to je gotovo nemoguće. Milijarderima, čije su jahte zaplijenjene, istovremeno je blokirana i sva ostala imovina na Zapadu, od bankovnih računa pa do nekretnina. Ako bi i našli načina da pošalju pare iz Rusije ili neke druge destinacije, opet ta transakcija ne može proći kroz bilo koju zapadnu banku.

Ukoliko se održavanje drastično smanji, već u roku od nekoliko nedelja vrijednost jahte drastično pada, barem za trećinu. Znači da bi legalni vlasnik prije ili kasnije mogao da tuži odgovorne, vlade koje su zaplijenile jahtu, za naknadu štete, desetine ili stotine miliona dolara koje bi opet platili porezni obveznici, odnosno sirotinja, koja ove jahte nije vidjela ni na razglednici.

U slučaju jahte Alfa Nero, kako su se troškovi gomilali a vlasnik ostajao nepoznat, na kraju su vlasti Antigve nakon 15 mjeseci čekanja odlučile da je tretiraju kao napuštenu imovinu i prodale je na aukciji u junu ove godine. Kupac je bio Eric Schmidt, bivši CEO kompanije Google, koji je platio 67,6 miliona dolara.

U nekim slučajevima, gdje su zaplijenjene jahte prodate na aukciji upola cijene, postoji sumnja da su stvarni kupci bili prethodni vlasnici, koristeći fiktivne kupce kao posrednike. Jahta Axioma, vrijedna 75 miliona dolara, koju je zaplijenila američka banka JPMorgan, jer njen vlasnik ruski milijarder Dmitri Pumpjanski nije vratio kredit, prodata je turskom kupcu za 37,5 miliona dolara, mada se špekuliše da je turski kupac spreman da je proda nazad prvobitnom vlasniku.

U međuvremenu, kako je vrijednost nekoliko desetina „zamrznutih“ ruskih jahti oko 2,6 milijardi dolara, znači da su i troškovi njihovog održavanja „progutali“ nekoliko stotina miliona dolara u zadnjih 15 mjeseci. Srećom po njihove vlasnike, zahvaljujući sankcijama oni nisu morali da plate ovaj trošak, već su ga na sebe velikodušno preuzeli zapadni porezni obveznici.

Dražen Simić

Izvor: Bif.rs