Kada kompanije koje su akcionarska društva odu u stečaj, stečajni upravnik preuzima upravljanje cjelokupnom imovinom koja spada u stečajnu masu, a ukoliko se hartije od vrijednosti nađu među tom imovinom, nadležnost upravnika se proširuje i na njihovo čuvanje uz obavezu obavještavanja Odbora povjerilaca – kazali su za Pobjedu iz Komisije za tržište kapitala, upitani da li se ovim akcijama može trgovati tokom stečaja.

Ukazuju da se Odbor povjerilaca izvještava o eventualnoj namjeri prodaje, kako bi se izjasnili, odnosno uložili prigovor ako se tome iz nekog razloga protive.

Imajući u vidu da je u Crnoj Gori veliki broj, prvenstveno državnih akcionarskih preduzeća tokom posljednjih decenija otišlo u stečaj, u javnosti nije bilo puno govora o tome šta se u tom slučaju dešava sa akcijama i koja su prava ostalih akcionara.

– Zakon o stečaju propisuje da je stečajna masa cjelokupna imovina stečajnog dužnika u zemlji i inostranstvu na dan otvaranja stečaja, kao i imovina koju stečajni dužnik stekne tokom stečajnog postupka. To znači da, ukoliko je stečajni dužnik vlasnik hartija od vrijednosti, odnosno akcija, one će, takođe, po osnovu člana 103 Zakona o stečaju ulaziti u stečajnu masu dužnika i podlijegati prodaji. Zakon o privrednim društvima, takođe, na pojedinim mjestima eksplicitno dozvoljava prodaju akcija društva koje je palo pod stečaj, na primjer članom 202 („Akcije društva u stečaju mogu se sticati.“). Stečajna masa, uprkos tome što prvenstveno služi namirenju povjerilaca, često obuhvata i „zdravu imovinu“ koja se brzo može angažovati kao osnov za sticanje profita, upravo kroz otkup akcija – navode iz Komisije.

Ukazuju da akcije takvih preduzeća obično gube vrijednost, te da su akcionari među posljednjima koji će biti isplaćeni, imajući u vidu da dolaze na red za namirenje tek nakon namirenja svih ostalih povjerilaca kompanije.

– U nekim slučajevima, ukoliko postoji preostala vrijednost nakon namirenja svih dugova, akcionari mogu dobiti određeni iznos – kazali su iz Komisije.

Da je takvih slučajeva bilo, Pobjedi je kazao broker, diler i investicioni savjetnik u Bull&Bear Aleksandar Jovović. Na pitanje Pobjede na osnovu čega se kompanije odlučuju da kupe akcije preduzeća u stečaju, te koja je ekonomska logika, Jovović objašnjava da je to investiciona odluka i procjena svakog investitora ponaosob.

– Lično smatram da je to veliki rizik i da je dosadašnje iskustvo pokazalo da značajno veći broj stečajnih postupaka se okonča na način da akcionari ne dobiju ništa, međutim bilo je i suprotnih primjera gdje su obaveze prema povjeriocima u stečajnom postupku bile manje od imovine, te je na kraju stečajnog postupka dio stečajne mase podijeljen akcionarima. Kao na primjer u stečaju HTP Onogošt a. d. Nikšić, Građevinsko Gorica a. d. Podgorica ili najsvježiji primjer Jadransko brodogradilište a. d. Bijela – objašnjava Jovović.

Praksa

Iz Komisije ukazuje da se akcijama kompanija u stečaju nerijetko trguje i u Crnoj Gori, i u drugim zemljama u okruženju, budući da je takva praksa karakteristična posebno za države u tranziciji.

– U uslovima zamrlog tržišta kapitala i malog broja kompanija čije se akcije kotiraju na berzi, nije isključeno ni da je prodaja akcija firmi u stečaju dominatan oblik trgovanja akcijama u jednoj državi. Trgovanje akcijama je finansijska radnja koja, generalno, sa sobom nosi brojne rizike. Ne postoji „sigurno investiranje“ koje garantuje sticanje profita, zbog čega se ljudi odlučuju na kupovinu udjela u kompanijama u kojima prepoznaju potencijal. Zbog toga ne može se smatrati ekonomski neopravdanom odluka o kupovini akcija firme u stečaju. Jednostavno, brojni su razlozi zbog kojih se takva radnja može smatrati logičnom i oni variraju – od toga da sticalac akcija nije svjestan da je društvo, čije akcije kupuje, palo pod stečaj, iako je Zakonom o privrednim društvima podvučena obaveza društva da navede napomenu da je u postupku likvidacije, odnosno stečaja, do situacije gdje se sticalac odluči na ovakav potez, jer ima pozitivna očekivanja u vezi s restrukturiranjem društva u stečaju. Tada sticalac očekuje da će, po realizaciji organizacionih i strukturalnih promjena kompanije, vrijednost akcija skočiti. Nažalost, prvi slučaj je znatno češći, gdje ljudi nijesu svjesni rizika i iz neznanja realnog stanja konkretne kompanije gube velike svote novca ulaganjem u njene akcije – objašnjavaju Pobjedi iz Komisije.

Na pitanje čijim se akcijama najviše trgovalo u Crnoj Gori, iz Komisije navode da je zabilježena trgovina akcijama Željezare Nikšić, Rudnika mrkog uglja iz Berana, Solane „Bajo Sekulić“ – Ulcinj, Elektroindustrije „Obod“ – Cetinje, Duvanskog kombinata i drugih.

– U svim nabrojanim firmama, borba za opstanak traje dugo i u pojedinim momentima je bila neizvjesna, što je, pretpostavljam, predstavljalo dovoljan povod za veliki broj investicija koje su bile uperene ka njima – kazali su iz Komsije dodajući da kupovina akcija takvih kompanija nije upitna ni po kom osnovu, imajući u vidu da je dozvoljena zakonom.

Ostali akcionari

Jovović objašnjava da Zakon o tržištu kapitala propisuje da se akcije, obveznice, investicione jedinice, zapisi i druge, te prava koja iz njih proističu, mogu neograničeno prenositi u pravnom prometu.

– To znači da se akcijama svih emitenata, bez obzira da li su u stečaju ili ne, može trgovati bez ograničenja do okončanja stečajnog postupka, odnosno likvidacije tog emitenta, jer pravo svojine svakom akcionaru jemči Ustav Crne Gore. Članom 11 Zakona o privrednim društvima propisano je da akcionari akcionarskog društva ne odgovaraju za obaveze društva, pa prema tome ni njihova imovina u vidu akcija u tom akcionarskom društvu koje je ušlo u stečaj ne može biti predmet stečajnog postupka i u nadležnosti stečajnog upravnika, nego je to lična svojina svakog akcionara ponaosob – naveo je Jovović, dodajući da treba praviti razliku između imovine kompanije, nad kojom je otvoren stečaj, i imovine akcionara u vidu akcija koje posjeduju u toj kompaniji.

Dodaje da se najviše trgovalo akcijama ,,Solane“, a da krajnji ishod tih investicija zavisi od ishoda sporova koji se vode između te kompanije i države. I Jovović naglašava da u kupovini akcija kompanija u preduzeću nema ničeg spornog.

– Akcije su finansijski instrument koji se može neograničeno prenositi u pravnom prometu sve dok emitent koji ih je emitovao postoji, nezavisno u kom pravnom obliku. I to na tom principu funkcioniše svuda u svijetu, jer su akcije imovina kao i svaka druga, a jedno od osnovnih ljudskih prava jeste pravo na neometano uživanje svoje imovine – zaključuje Jovović.