Proteklih dana regiju je iznenadila vijest iz Njemačke (u kojoj se uvode strožija ekološka pravila za automobile) da će dobar dio vozila koja trenutno tamo saobraćaju biti uklonjen sa puteva. Veliki broj njih trebalo bi da završi u zemljama sa manje strogim ekološkim kriterijumima, poput onih balkanskih. Iako je cio “skandal” daleko od razriješenja, ideja uvoza stare tehnologije u region već je skupila brojne i kritičare i podržavaoce.
U indijskom gradu Bopalu se 1984. godine dogodila najveća industrijska nesreća u dosadašnjoj istoriji. Nakon curenja otrovnog gasa iz hemijske fabrike u većinskom vlasništvu američkog Junion karbajda (Union carbide), smrtno je stradalo 2.259 ljudi od direktnog dodira sa otrovnim gasom i 3.787 (prema vrlo “konzervativnim” procjenama) nešto kasnije od komplikacija zbog trovanja, dok je više od pola miliona bilo izloženo otrovu. Tragedija u Bopalu bila je tipičan, iako drastičan, primjer takozvanog izvoza prljave tehnologije, pojave u kojoj postoje dvije strane: bogati koji prebacuju određenu tehnologiju zato što je rizična i siromašniji koji su otvoreni za uvoz kapitala. Čak i kod ovako, najpovršnije postavljenog problema, međuzavisnost između dvije strane u procesu očigledno je višestruka.
Od pomenute tragedije u Indiji svijet se promijenio utoliko što siromašne zemlje, zemlje onog dijela koji je nekada nazivan Trećim svijetom, pa i većim delom bivšeg Drugog svijeta, nisu više samo izvori jeftine radne snage, sirovina i poreskih olakšica, već su istovremeno i tržišta na koja se mogu plasirati određene robe. U tom smislu, može se reći da je izvoz “prljave” tehnologije, ranije više-manje ograničen na proizvodnju ili eksploataciju resursa bez obzira na posljedice, proširen izvozom gotovih proizvoda koji više nisu pogodni za upotrebu ili se namjerno proizvode ispod standarda. Tipičan primjer za ovo poslednje jeste “afera Nutela”.
Već godinama se povremeno otvara diskusija o kvalitetu prehrambenih proizvoda u zapadnoevropskim zemljama u odnosu na one kod nas. U tim diskusijama uvjek je bilo onih koji su tvrdili da razlika postoji, ali je to moglo biti shvaćeno kao lični utisak, jer je bilo i onih koji su tvrdili da razlike nema. Zemlje takozvane “Višegradske grupe” pokrenule su pred Evropskom komisijom tužbu, a u Njemačkoj je u medijima došlo do svojevrsnog priznanja da se za zemlje Istočne Evrope prave proizvodi slabijeg kvaliteta. U centru pažnje su proizvođači, poznati i veliki brendovi, prvenstveno u oblasti prehrambene industrije, počev od Nutele, italijanskog kakao-namaza sa lješnicima po kojoj je pojava za sada dobila ime.
Tržište za zagađenje
No, pokazalo se da pojava nije ograničena samo na prehrambene proizvode. Posebne, lošije verzije istih brendova, proizvode se i u kozmetici. Dodatnu zanimljivost predstavlja činjenica da se, najčešće, lošije verzije proizvoda prodaju po višim cijenama u siromašnijim zemljama. Pojedini proizvođači su razliku u sastavu proizvoda pokušali opravdati istraživanjem tržišta. Po tome ispada da su u Istočnoj Evropi konzumenti čokoladica, keksova, namaza, kremova itd. skloniji aditivima, većem procentu boja i aroma nego oni u Zapadnoj. Poslije pretvaranja javne tajne u priznanja pojedinaca, neki su se posuli pepelom, a neki su najavili da će nastaviti po starom.
Dok se objašnjenje o “istraživanju tržišta i ukusu” u slučaju konditorskih proizvoda može činiti kao cinizam, koji je s pravom izazvao burne reakcije, za tržište polovnih automobila nije vršeno nikakvo istraživanje, ali je nesumnjivo da se na njemačkim, francuskim i drugim zapadnoevropskim autootpadima nalaze izvorišta prosječnog konzumerskog sna na Balkanu – Mercedes, BMW ili nešto slično. Još od pada Berlinskog zida polovni ili rashodovani automobili se sele na istok. Zbog stalnih promjena ekoloških i propisa iz oblasti bezbjednosti, u Zapadnoj Evropi se stimuliše kupovina novih automobila, a stari završavaju, u posljednje vrijeme naročito, na Balkanu.
Tako je, kako su objaviliregionalni mediji, već na samu vijest da je jedan od njemačkih regionalnih sudova donio odluku da se svi automobili bez standarda EURO 6 isključe iz saobraćaja, 300 hiljada dizelaša krenulo ka ovoj strani svijeta – konkretno Rumuniji, Srbiji, Crnoj Gori, Albaniji, BiH. Za razliku od prehrambenih proizvoda, po pitanju starih automobila nema negativnih osjećanja, čak naprotiv. Prema zvaničnim podacima, oko 60% ukupnog broja prodatih automobila u Srbiji su oni sa dizel motorom.
Zajednička atmosfera
Naravno, pored proklamovanih razloga u oblasti ekološke i zdravstvene zaštite, Njemačka želi da podstakne prodaju novih modela automobila, ali i da se riješi brige o rješavanju pitanja nagomilanog otpada. Umjesto da ih skladište ili recikliraju i za to snose određene troškove, daleko je isplativije prodati ih dalje, na siromašnija tržišta sa izraženom potrebom za automobilima koji su, kao što znamo, i statusni simbol. Bez obzira na to kakva je sudbina odluke regionalnih sudova, jasno je da će stari automobili nastaviti da pristižu iz zapadnoevropskih zemalja. Sve drugo je samo pitanje brzine. Valja, naravno, postaviti jedno zdravorazumsko pitanje: da li je moguće zadržati zagađenje na državnim granicama sudskim presudama? Naravno da nije, šta daje utisak da je krajnji cilj ove mjere “čišćenja gradova” zapravo pospješivanje potrošnje i prodaje novih modela.
U oblasti rudarstva i uopšte proizvodnje sirovina te hemijskoj industriji, koje su nekada tradicionalno zauzimale najveći dio izvoza prljave tehnologije, do sada je u više navrata bilo pomora ribe u Tisi i drugim rijekama u Vojvodini za koje su odgovorni rudnici u stranom vlasništvu u Mađarskoj i Rumuniji. Nešto južnije, u Beogradu, Valjevu, Užicu, Lebanu itd. dolazilo je do različitih trovanja vode.
Postoje mnogobrojni zapušteni pogoni koje posustale države ne mogu (i ne žele) same pokrenuti. Svi ti privredni pogoni (rudnici, rafinerije itd.) u zastoju već stoje izloženi za buduće kupce, pa je realno očekivati da se povećanjem aktivnosti na ovom polju više dođe do izražaja problem zagađenja i prljave tehnologije.
Izvor: Biznis i finansije
