Biti preduzetnik drastično se razlikuje od pozicije u kojoj radite za nekoga i u 16 ili 17 časova zatvorite vrata kancelarije i svoj um za sve ono što se dešava na poslu.

Biti preduzetnik znači snositi odgovornost za ono što jeste i niste postigli.

Bez obzira na to da li ste pojedinac koji prodaje svoje proizvode i usluge, ili ste na čelu firme koja broji pedesetak zaposlenih, stvar sa odgovornošću je ista – ona je na vama. Naravno, u prvom slučaju odgovorni ste samo za sebe, a u drugom i za ljude koji rade za vas. Raspon te odgovornosti varira, ali suština je ista – na kraju dana, mjeseca ili godine kusaćete ono što ste sami zakuvali.

Svaki preduzetnik, bez obzira na to da li pričamo o prodavcu na pijaci ili osnivaču Amazona, počeo je tako što je samostalno obavljao određene poslove. Čak i kada imate partnera ili tim od samog početka, sve je prilika da ćete jedno vrijeme vi biti dečko za sve. To znači da će vaš posao zahvatati zadatke i obaveze nekoliko različitih radnih mjesta: od prodaje, marketinga, pravljenja onoga što prodajete, pa do knjigovodstva i pravnih aspekata cijele vaše preduzetničke priče.

Među ljudima je, međutim, neretko zastupljen stav koji je vrlo sličan onoj mafijaškoj paroli „Ne pitaj me kako sam zaradio prvi milion”. U ovom kontekstu, to može da bude stav „Ne pitaj me šta sam sve morao da radim da bih dovde stigao”, pri čemu se ništa od toga ne mora odnositi na nemoralne ili bizarne aktivnosti, već na prostu činjenicu da ste u jednom radnom danu bivali kurir, sekretarica, direktor, spremačica i account menadžer.

Šta je direktorski sindrom

Hajde da najprije budemo iskreni: ego nije imun na (prve) poslovne uspjehe. To nije ništa loše, pošto je uspjeh znak da nešto radimo kako treba. Međutim, ako ego preuzme kormilo, mogu nastati problemi. Šta to znači?

Ako vam je na početku bavljenja vašim poslom bilo sasvim normalno da radite stvari koje nisu u opisu posla menadžera, može doći do toga da, sa vremenom i proširenjem tima, neke stvari postanu „stvari koje direktor ne radi” jer su mu „ispod časti”.

Da se najprije razumijemo: ovo nema nikakve veze sa delegiranjem. Delegirati treba često i pametno; ovde je riječ o nečemu drugom – o direktorskom sindromu. Ovo nije termin koji ćete pronaći u literaturi, zato što sam ga upravo izmislila, posmatrajući ljude i druge preduzetnike oko sebe, kao i prisećajući se svojih bivših poslodavaca. Jedan od njih bio je direktor firme za koga nije bilo neobično da dođe u kancelariju gdje sjedi nas šestoro i pita ko je za kafu, a potom je donese. To bi bilo suprotno od direktorskog sindroma.

Ali hajde prvo da definišemo direktorski sindrom. Šta on podrazumijeva? On, najpre, podrazumijeva da zauzimate poziciju u kojoj se uvjek i apsolutno uvjek vi iznad drugih. Vaše potrebe su važnije, vaše vrijeme je vrjednije, vaša je „uvjek zadnja”. Vi ne nudite kafu svojim zaposlenima, već se podrazumijeva da je oni nude vama. Vi ne učestvujete u njihovim razgovorima jer su oni vama dosadni. Vi očekujete da vam uvjek neko otvara vrata, uvjek se neko drugi javi na telefon, uvjek se zna kad je „dopušteno” da vas drugi „uznemiravaju” svojim zahtjevima.

Sve ovo je vrlo pipavo, zato što direktorska, odnosno menadžerska pozicija zaista zahtijeva određeno istupanje iznad tima, kako bi se lakše sagledalo sve što je značajno, a dešava se kako unutar, tako i izvan tima. Međutim, velika je razlika u tome da li je to istupanje vođeno stvarnim potrebama ili vašim egom.

Direktorski sindrom dovodi do toga da ljudi počinju da vas doživljavaju kao nedodirljive. A to vašem svačijem egu prija. I samim tim počinju donekle od vas da zaziru. Odnos moći u komunikaciji postavljen je od starta: vi imate apsolutnu moć, a zaposleni treba da vam se povinuju.

Da li možete da pojmite koliko dobrih ideja će, u ovom slučaju, ostati neizrečeno, jer zaposleni znaju da ih nećete saslušati? Da li znate koliko će problema nastati, a mogli su biti spriječeni samo da ste nekome dopustili da vam ih saopšti?

Osim toga, dobar menadžer je uvek primjer svom timu. Da li je dobar primjer zauzeti poziciju nedostižnog, povlašćenog i onog čije je vrijeme uvjek vrjednije od vremena drugih ljudi? Kako biste se vi, sa druge strane, osećali da radite za nekog ko boluje od direktorskog sindroma? Da li bi to bilo mjesto gdje želite da radite, da ostanete i da gradite svoju karijeru?

Mnogo pitanja, a odgovori se nameću sami. Ako ste se prepoznali u nekim od ovih opisa, nemojte očajavati. Direktorski sindrom nije nikakva neizlječiva boljka; on je samo ego koji nije držan pod kontrolom. Ako ne počnete da ga suzbijate, još više će se rasplamsati. I zato nikad nije kasno za samorefleksiju u vezi sa tim kako se ponašate i kako vas drugi ljudi doživljavaju.

Jednom preduzetniku, koji vrlo dobro zna šta znači graditi nešto od nule i živjeti sa konstantnom neizvjesnošću, ništa ne bi trebalo da bude „ispod časti”. To ne znači da ćete da idete svima po burek, da budete i sekretarica i računovođa i domar i marketing menadžer. Ako ste to nekada bili, onda znate koliko je zahtjevno. Ali, sad kad više ne morate, odustanite od ideje povlašćenosti i nedodirljivosti. Podijelite sa svojim timom nešto iz svog života, skuvajte im svima tu kafu jer će im to sigurno značiti, zasučite rukave i bacite se na posao onda kada ga treba završiti, bez obzira što ste vi menadžer.

Ako kapetan tone zajedno sa svojim brodom, onda najmanje što jedan preduzetnik može da uradi za svoj tim jeste da odustane od trona na koji ga je sopstveni ego postavio.

Iva Borenović, MojaFirma