Isaac Tigrett specifična je osoba svijeta biznisa, muzike i kulture. Od svoje najranije mladosti bavio se muzikom i umjetnošću i njihovim uticajem na biznis. Vizija o smjeru društveno-kulturalnih promjena podstakla ga je da već u dvadesettrećoj godini života osnuje Hard Rock Cafe, prvi “besklasni” restoran u Londonu.

Nije mu bilo jasno zašto u Londonu bankari ne žele ručati s pekarima pa ga je klasna razdvojenost podstakna da okupi ljude na jednom mjestu. Poznat po svojoj osebujnoj organizacionoj kulturi koja se vodila sloganom “love all, serve all”, Hard Rock Cafe pod njegovim je vodstvom ubrzo postao svjetski brend radi zabavnih i edukativnih sadržaja te posebne radne atmosfere i energije zaposlenika.

Nakon prodaje vlasničkog udjela u kompaniji i nekoliko godina posvećenih dobrotvornom radu, 1992. godine pokreće House of Blues, jedinstveni lanac okupljališta posvećenih promociji muzike ruralnog juga Amerike: Bluesa, Rhythm & Bluesa, Gospela, Jazza i Rock & Rolla. Novi preduzetnički poduhvat uskoro je postao toliko uspješan da ga je Tigrett 1997. godine prodao uglednim investitorima kao što su Chase Bank, Disney Company, Univerzitet Harvard i Goldbury Ventures. Isaac trenutno živi i radi u južnoindijskoj državi Andhra Pradesh i priprema novi projekt, svoju novu viziju, duhovno edukativni centar pod nazivom Mystic Inn 7th Ray.

Rođeni ste u Americi, no biznis ste počeli u Engleskoj. Kako je sve počelo?
Rodom sam iz Jacksona, u državi Tennessee. To je ruralno naselje između Neshvilla i Memphisa. Tamo sam proveo prvih petnaest godina života, a onda sam otišao u Englesku. Moji roditelji su se tada rastali i otac je sa svojim poslom prešao u Englesku. Imao sam metafizičke posjete od svoje četrnaeste godine. Tada sam time bio užasnut. Nisam to shvatao. Nije lako kada ti stvari koje nisu tvog porijekla dolaze u svijest. Sada znam da je to put prema onome što mi u stvari jesmo ili bi trebali biti. Počeo sam se baviti poslom koji sam nazvao Hard Rock Caffe. Bio sam vatreni sljedbenik Jimi Hendrixa., Creama i Led Zeppelina i raznih drugih grupa koje još i danas cijenim. Mislim, da su fantastični. I tako sam počeo raditi. Gospod me iznad mojih očekivanja blagoslovio izvanrednim uspjehom.

“Voli sve, služi svima”, slogan je koji vam je promijenio život. Gdje ste čuli za njega i kako vas je podstakao na poslovne uspjehe?
Bilo je to 1974. godine, kada sam prvi put otišao u Puttaparthi u Indiji. Primijetio sam jedan mali drveni znak na vratima preko puta kantine u ašramu. Taj znak je još tamo. Na njemu piše: “Voli sve, služi svima”. Pomislio sam: “Smjestio me u ovaj zapanjujući ludi svijet i ludi posao”, i ta mi se poruka tako snažno dopala da sam pomislio: “Sigurno da je ovo jedina stvar koja je bitna u ovom životu i želim to uvesti u svoj posao”. Ta jedna kratka poruka promijenila je čitav moj život. Vratio sam se u Ameriku i počeo to propovijedati svom društvu. To se nalazi u mom srcu i uvijek sam to osjećao: “Voli sve, služi svima”, to je ono zašto smo rođeni, zašto smo ovdje, nema druge stvari za razmišljanje. I tako je ta poruka postala moto mog posla. U svakom Hard Rock Cafeu širom svijeta vidjećete natpis: “Voli sve, služi svima” štampano je to na milionima majica i svim drugim proizvodima brenda. Imao sam običaj da držim govor o tome svom društvu jednom mjesečno u nekom od Hard Rrock Cafea u svijetu, i tako sam vodio svoj posao. Moram reći da je poruka: “Voli sve, služi svima”, postala moto mog društva i svih ljudi koji su se divili onome što smo radili. To je bio jedini način da se uspješno proživi i stvara.

Tih ste godina počeli s društveno odgovornim poslovanjem. U što se uložili novac?
Osnovao sam fondaciju zvanu Rubber i u nju uložio pola svoje dobiti. Ta fondacija je primala polovinu prihoda od trgovine Hard Rock Cafea, koji su prodati za čudesnih 108 miliona dolara. Oh, Bože! Nakon prodaje Hard Rock Cafea bio sam blagoslovljen doći u Puttaparthi u Indiji graditi bolnicu sa Sai Babom. On je širom Indije otvorio više od 200 škola. Takođe je otvorio univerzitet, visoku školu i mnoge druge škole. Sve to počiva na donacijama imućnih Sai sljedbenika koji novac daju anonimno centralnom povjereništvu i to godinama. Oni dolaze k njemu, a on na primjer kaže: “Sagradićemo školu”. Odmah dolazi neko sa strane i kaže: “Evo novca za to”. On kaže: “Odlično!” Ili kaže: “Ne!”. Čuo sam da kako od deset ponuda, devet odbija jer zna da to nije u redu. To je bio fenomen za mene kao biznismena, bilo je nevjerovatno gledati ga kako to radi.

Može li se biti duhovan i milijarder? Koliko vam je duhovnost pomogla u biznisu?
Velika je razlika između religije i duhovnosti. Religija je u osnovi ‘korporacija koja ne plaća porez’. Duhovnost je individualno putovanje na isto mjesto na koje svi idemo, bez obzira ko smo i koje smo religije. Ljudi kažu: “O, ne možeš biti duhovan i imati novac!” To je besmislica, apsolutna besmislica. Ono što ne može biti je obožavati novac i biti duhovno angažovan. Došao sam do tačke gdje sam kroz meditaciju dostigao određeno stanje uma. Shvatio sam da sam postao nevezan za mnoge stvari, materijalne stvari o kojima ionako nikada nisam naročito brinuo.

Živimo u vremenu velikih promjena, tržišnih, ali i moralnih. Kakav je vaš stav o tome?
Mi smo u najmračnijem vremenu medija, televizije i svega toga. Toliko smo prestimulisani i kontrolisani. Vjerujemo u sve što vidimo, sve što čujemo. Ogovaramo, ogovaramo i ogovaramo o svemu. Ovo je izvanredno vrijeme. Ljudi su u davna vremena, prije 5000 godina, prolazili kroz nevjerovatne pokore, samo da makar na trenutak mogu vidjeti Gospoda. A mi smo u najmračnijem razdoblju koje nije ispunjeno ničim drugim nego zavišću, pohlepom, sebičnošću, ljutnjom i mržnjom i potpuno smo nesvjesni toga. Kao da smo to zaslužili, kao da smo to platili nekom pokorom. Ne mogu vam opisati koliko sam uzbuđen mišlju da ću biti tu u vrijeme te promjene, možda uz malo sreće, no sigurno će biti moja kćer. I to dugo očekivano vrijeme će uskoro početi.

Šta je najvrijednije što posjedujete? Koja je vaša poruka?
Imam 66 godina, ne znam koliko vremena mi je ostalo, ali vam mogu reći jednu stvar, najvrijedniji imetak koji imam je vrijeme. To je važnije od svega drugog i ne želim ga rasipati. Ne rasipajte vrijeme, ne rasipajte hranu, ne rasipajte novac, ni energiju!

Izvor: Poslovni dnevnik