Tokom ukrajinske krize Zapad i Rusija se međusobno optužuju za ekspanzionizam u Evropi, što je pitanje s velikim istorijskim posljedicama 75 godina nakon potpisivanja njemačko-sovjetskog pakta kojim su te dvije sile interesno podijelile dio kontinenta.
Prije 75 godina, 23. avgusta 1939., sovjetski ministar spoljnjih poslova Vjačeslav Molotov i njegov njemački kolega Joachim von Ribbentrop potpisali su sporazum o nenapadanju. Dokument je sadržavao i tajni protokol o podjeli istočne Evrope između SSSR-a i nacističke Njemačke.

Dvije nedelje nakon potpisivanja pakta Hitler je krenuo s napadom na Poljsku, što je bilo povod za ulazak Francuske i Velike Britanije u rat. Staljin je sa svoje strane 17. septrmbra naredio vlastitu invaziju na istok Poljske. Osim u Poljskoj, dvije su zemlje dogovorile i razgraničenje interesnih zona u Rumuniji, Latviji, Litvi, Estoniji i Finskoj.

Pitanje mogućih interesnih sfera u Evropi ponovo se vraća u prvi plan nakon sukoba Zapada i Rusije zbog sudbine Ukrajine.

Susanna Hast, naučnica u Institutu za visoka međunarodna istraživanja i razvoj u Ženevi misli da “sfere uticaja zapravo postoje” zbog nesrazmjera snaga između velesila i njihovih slabijih susjeda.

“Važno je znati o kojoj vrsti uticaja govorimo”, dodala je.

Tako je širenje demokratskih ideja jedan od glavnih ciljeva koje Evropska unija ističe u svojoj politici poznatoj kao “politika jačanja dobrosusjedskih odnosa” koja nudi ugovore o pridruživanju zemljama nečlanicama EU-a koje provode demokratske reforme i bore se protiv korupcije.

Naime, ukrajinska kriza je izbila pošto je EU ponudio trgovinski ugovor Ukrajini i još nekim zemljama ZND-a. Tadašnji ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič nije htio u novembru potpisati taj ugovor, nego se radije odlučio za finansijsku pomoć Rusije vrijednu 15 milijarda dolara. Protesti koji su uslijedili završili su se njegovim svrgavanjem i dolaskom na vlast proevropske vlade.

Ruske vlasti su reagovale na ukrajinsku promjenu smjera jer su u njemu vidjele prijetnju svojim interesima na području koje se obično zove “blisko inostranstvo”, što označava zemlje s kojima Rusija neposredno graniči i njene bivše satelite iz sovjetskog doba.

“Ruski vrh nema potrebu za učvršćivanjem svoje zone uticaja ako neka druga sila nema uticaj u regiji”, ističe Hast.

Ruski ministar spoljnjih poslova Sergej Lavrov još je u februaru oštro napao Evropsku uniju rekavši kako “prisiljavanje Ukrajine da bira između EU-a i Rusije znači pokušaj stvaranja sfere uticaja”.

Njegov njemački kolega Frank-Walter Steinmeier uzvratio je da “Ukrajina nije geopolitička šahovnica”. No čini se da Moskva upravo tako gleda na stvar.

Vladimir Putin je pripojenje Krima u martu, nakon promjene vlasti u Kijevu, obrazložio istorijskim razlozima i činjenicom da su Rusi tamo većina, ali i time da pomorska baza Sevastopolj ne smije pasti u NATO-ve ruke.

“NATO je vojni savez i mi ne želimo da se jedan vojni savez doseli u naše dvorište i na našu istorijsku teritoriju”, poručio je ruski predsjednik u svom govoru 18. marta.

Putin je u istom govoru pozvao nove ukrajinske vlasti da štite interese rusofonog stanovništva Ukrajine, upozorivši da je sigurnost tog stanovništva “jamstvo stabilnosti i teritorijalne cjelovitosti Ukrajine”.

Proruski separatisti se već četiri mjeseca bore s ukrajinskom vojskom na istoku Ukrajine, dijelu države gdje su govornici ruskog u većini. Kijev optužuje Moskvu da doprema oružje pobunjenicima.

Moskva negira takvu pomoć, ali i preuzima odgovornost za humanitarnu pomoć prema stanovnicima na istoku Ukrajine, preuzimajući argument koji su Sjedinjene Države puno puta isticale opravdavajući svoje intervencije u inostranstvu- koje je Rusija tada osuđivala.

“Pošto su optužili SAD da vodi politiku dvostrukih mjerila, Rusi su i sami posegli za intervencionizmom, prvo u Južnoj Osetiji (separatistička pokrajina u Gruziji) a sada i s Krimom i s istokom Ukrajine”, ocijenila je Hast.

No Dmitrij Trenjin, direktor instituta Carnegie u Moskvi, misli da nakon neviđenih ekonomskih sankcija koje je Zapad uveo Moskvi, cilj sukoba premašuje ruske interesne sfere u inostranstvu.

“Kremlj misli da cilj Amerike više nije (…) povratak Krima Ukrajini, nego rušenje Putinovog režima podsticanjem ekonomske stagnacije i nezadovoljstva naroda”, rekao je.

“To za Putina više nije borba za Ukrajinu, to je bitka za Rusiju”.