Nakon 22 godine iz Beograda je stigla pravosnažna presuda da lnstitut Igalo treba da plati 3,67 miliona eura Jugobanci Beogradu stečaju. Presuda će važiti ako je prizna crnogorski Privredni sud.

Koliko će trajati ovaj postupak, nije poznato, j er strana koj a izgubi ima pravo žalbe. Ali ni time neće biti stavljena tačka na ovaj spor, jer se Zaštitnik imovinsko pravnih interesa Crne Gore, kao umješač, žalio Vrhovnom kasacionom sudu u Beogradu.

Institut je tražio da sud utvrdi da mu je 1. januara 1994. godine prestala obaveza vraćanja kredita od 3,95 miliona njemačkih maraka u dinarskoj protiwrijednosti zbog hiperinflacije, što je sud odbio i usvojio protivtužbeni zahtjev banke da Institut plati 3,67 miliona eura, od čega je glavnica dva miliona, a ostatak kamata. Na ovaj iznos biće obračunata i zatezna kamata od 2006. godine. Prema mišljenju sudskog vještaka kojegje angažovao Institut ovaj spor mogao bi da košta 8,2 miliona eura, navodi se u izvještaju tenderske komisije za privatizaciju ove ustanove, od koje je Vlada nedavno odustala. Ukoliko Privredni sud CG prizna odluku beogradskog, ovaj dug će platiti građani, jer se Vlada na to obavezala još 2009. godine.

REVIZIJA

U tekstu revizije, koju je Pobjeda dobila na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama, zaštitnik tvrdi da u poslovnoj dokumentaciji Jugobanke AD Beograd u stečaju nikada nijesu evidentirani kreditni aranžmani sa Institutom, stoje potvrdio i njihov stečajni povjerenik. Zbog toga i dovode u pitanje aktivnu legitimaciju Jugobanke da postavi ovakav tužbeni zahtjev. Zaštitnik naglašava da sud nije uzeo u obzir daje država preuzela obaveze dužnika za kredite nastale do 1992. godine, koje su evidentirane u bilansima banaka i registrovane kao njihova potraživanja prema crnogorskim firmama. Ovu obavezu država je preuzela u skladu sa Zakonom o regulisanju obaveza i potraživanja po osnovu ino duga i devizne štednje građana. Navode da je država na osnovu sporazuma iz 2004. godine Međunarodnoj finansijskoj korporaciji (IFC) iz Vašingtona za dva zajma Instituta iz 1981. i 1987. godine platila ukupno 9,5 miliona eura Beogradski sud donosi presudu, a nema podatke koliko je kredita Institut uzeo od IFC-a, odnosno da li je uzeo dva ili tri kredita.

U presudi se navodi daje vještak finansijske struke na osnovu dokumentacije iz spisa utvrdio daje Jugobanka 3. januara 1990. godine platila IFC-u sporni iznos te daje crnogorsko Ministarstvo finansija obavijestilo zaštitnika da ne može utvrditi da lije Crna Gora preuzela obaveze prema IFC-u i po osnovu ovoga kredita.

Zaštitnik smatra daje sud trebalo da prihvati njegov zahtjev za novim vještačenjem koje bi bilo zasnovano na poslovnim knjigama Jugobanke, u kojima je sporni dugmoгао biti prikazan kao aktiva u vrijeme otvaranja stečaja u banci.

-Ako je odnosni kreditni aranžman po zajmovima iz 1981. i 1987. godine na koje glase akceptni nalozi dostavljeni uz protivtužbu, Jugobanka AD Beograd u stečaju vratila ino povjeriocu (IFC), zbog čega se isti ino povjerilac pojavljuje kao stečajni povjerilac Jugobanke, odnosno zbog čega bi Crna Gora preuzimala i plaćala od 2004. godine “nepostojeći” dug Instituta, ako ga je Jugobanka Beograd ili filijala Herceg Novi, navodno izmirila, pitaju se u zahtjevu za reviziju presude.

Država je kritikovala i nalaz vještaka finansijske struke na kojoj je bazirana presuda, navodeći daje zasnovan na pretpostavkama bez provjere poslovne evidencije banke. Ovaj nalaz dat je u dvije varijante, pa u prvoj Institut 1. januara 1994. godine duguje nula dinara, a 3,67 miliona eura na dan 1. aprila 2006. u drugoj varijanti, koju je sud prihvatio, kako se navodi u reviziji, bez obrazloženja. Sud je prijedlog za novo vještačenje odbio nakon, kako navode, osam godina odlučivanja. Zaštitnik ukazuje Vrhovnom sudu da prvostepeni sud nije na pouzdan način utvrdio da lije riječ o dinarskom ili deviznom kreditu, te da gubi iz vida daje obaveza vraćanja kredita bila ugovorena u dinarima.

PRESUDE

Ovaj postupak prvobitno se vodio kod Privrednog suda u Podgorici koji je usvojio tužbeni zahtjev Instituta, ali je tu odluku Vrhovni sud ukinuo i postupak vratio pa početak. Privredni sud je 2002. godine prekinuo postupak zbog stečaja koji je uveden u Jugobanku, pa je nadležnost predata beogradskom sudu. Prvostepenu presudu beogradskog Privrednogsuda iz 2015. godine kojom je dosuđen ovaj iznos Jugobanci, Apelacioni je ukinuo dvije godine kasnije, jer sud nije dozvolio Crnoj Gori da se umješa u postupak. U drugoj odluci Privrednog suda, koju je prošle godine potvrdio i Apelacioni, navodi se da novčana obaveza Instituta glasi na plaćanje u stranoj valuti, a da bi banka mogla tražiti ispunjenje u dinarima prema kursu na dan isplate. Stoji da je u sudskoj praksi preovladalo mišljenje, kako bi se otklonile posljedice inflacije iz devedesetih, da pravilima indeksne klauzule treba uspostaviti ravnotežu jednakih vrijednosti uzajamnih davanja.

-Tužilac nije mogao jednostavno isknjižiti obavezu vraćanja kredita tako što je u svom knjigovodstvu izvršio preračun 3.950.000 DEM u vrijednost dinara pa tu vrijednost na dan 31. decembra 1993. godine sveo na nula dinara. Zaštitna klauzula ugovorena u korist tuženog odnosno očuvanja vrijednosti deviznog iznosa kredita, koji se ne može umanjiti, a sigurno ne ugasitim prostim svođenjem vrijednosti deviznog iznosa u dinare koji u vrijeme inflacije nije imao vrijednost, stoji u odluci Privrednogsuda.

UGOVOR

Prvobitni aranžman Institut je 1989. godine potpisao sa tadašnjom Hercegnovskom osnovnom bankom koja je kasnije postala filijala Jugobanke Beograd. Tim ugovorom predviđeno je obezbjeđenje sredstava za izmirenje kredita Instituta prema IFC-u Vašingtona.Premanavodimaiz presuda, novac za izmirenje duga Instituta stigao je iz Beogradske banke iz Nikozije koja je 3,95 miliona njemačkih maraka uplatila beogradskoj Jugobanci, a ova IFC-u.

Ugovorom između novske filijale i Instituta, kako se navodi u presudama, konstatovano je daje Jugobanka Beograd izmirila dospjeli dug Instituta te da se obavezuje da u dinarskoj protivrijednosti vrati dugu roku od 90 dana sa kamatom od 8,25 odsto nagodišnjem nivou i provizijom od dva odsto na ugovorenu dinarsku protivvrijednost kredita. Naknadnim ugovorom i aneksima sa beogradskom Jugobankom, rok vraćanja kredita se produžavao sve do kraja 1997. godine, nakon čega je Institut pokrenuo tužbu za utvrđenje da obaveza vraćanja kredita više ne postoji.