Bankarstvo je strogo-konzervativan biznis u kojem dominiraju bankari. Bankarima se ne pišu eulogije. Bankarima je posao da čuvaju i oplođavaju pare, a čuvati i oplođavati pare nije posao za uspomene u herojskom. Bankaricama u Crnoj Gori tek niko ne piše ni za života, a posebno ne kad se mirno povuku u poznije dane bavljenja domaćinskom poljoprivredom.
Međutim… Mirno i diskretno, kao što je 2002. godine izašla iz Podgoričke banke, par godina prije uspješne privatizacije, tako se ovih dana gđa Radmila Rada Savićević oprostila od svoje Vere, svojih Đokovića, u toplom kutku svojeg Jelenka, nadomak Danilovgrada. Od njenog početka u Titeksu, kad je to bio jugoslovenski brend, do prelaska u ono što je s kraja 80-ih bila Titogradska osnovna banka, gdje je od plana i analize do kreditiranja upoznavala privrednike u srž. Preko gigantske borbe uz rame lideru reformi-u-inat-i-uz-uspjeh pokojnom g. Luki Domazetoviću, uz davno-zaboravljenu saveznu Agenciju za sanaciju banaka, iz glavne filijale Montenegro banke zajedno su stigli do Podgoričke banke, obnavljajući ime štedionice s početka prethodnog stoljeća, a sve s konkretnim ciljem da se titogradskim i podgoričkim biznismenima obezbijedi banka koja će im biti otvoreni prozor za projektne planove. Do zaokruženja karijere kao članice Savjeta Centralne banke Crne Gore. Kao i, do osvajanja regionalno konkurentne prve titule sa sjajnim Igorom Kolakovićem i odbojkašima Budućnosti, kad su bankari imali naredbu da ulažu u sport, ali su samo rijetki/e umjeli/e prepoznati i podržati vanserijske talente… i razvijati sportske vještine i disciplinu…
Životna priča crnogorskih bankarskih karijatida je oslabljena ovih dana odlaskom gđe. Podgorička. To nije priča iz gromoglasnih naslova. To je priča o stamenosti razvojnih koraka, uz vremensku distancu sad naših neodrživih banak komunizma; zastrašujućih 90-ih kada se bankarima, a tek bankaricama, zamjeralo i što treba i što ne treba, dok se sa glavom u torbi svaki klijent morao naplatiti a nijedan depozit, u vrijeme bez fonda za zaštitu, sačuvati. I, zaokruženja karijere podizanjem regulatornih okvira u Crnoj Gori, namjernoj da potvrdi ekonomsku održivost što se do danas pokazalo kao najveći uspjeh čitave generacije, koja je izašavši iz centralizovanog planiranja ekonomijom, znala da se mora sistemski iznjedriti neko drugo ekonomsko samobitije zemlje. Sve su to bila oporavljajuća ekonomska i institucionalna iskustva s početka stoljeća kada su banke u Crnoj Gori dobijale obrise institucija, koje posluju u regulatorno-održivim okvirim međunarodno potvrđenih metodologija, obilježavajući vrijeme konačno prihvaćenim zakonitostima “da banka nije igračka i da je bankarstvo ozbiljna aktivnost”.
Ništa nije bilo sjajno, idealno, prefektno… Mnogo se grešaka kako u hodu, tako i slučajno, i onomad i danas događa… No, to je bio prvi sektor privređivanja koji je savladao najvažniju globalnu lekciju razvoja: učenje iz grešaka, odnosno učenje iz iskustava koja su kratkoročno činila institucije slabijim pošto se moralo učiti naprečac, bez pripreme, a uz goleme rizike. Do danas, takve prakse žilavog poslovanja su naučili da primjenjuju u dvodecenijskoj otpornosti mikro, mali i srednji biznisi u Crnoj Gori, učvršćujući tekovine održivog za ukupni sistem privređivanja. Takvom slučajnom a ozbiljnom kvalitetnom atributu ekonomskog razvoja Crne Gore pomogle su crnogorske bankarice. Nijesu se libile ni svojih, ni neusklađenosti u svojim timovima, ali su svakim novim projektom prevazilazile mnoge prepreke i iznosile potrebne rezultate. Zato, hvala gđi. Radmili na strukovnim uspomenama, koje ćemo uz njenu Veru nastaviti da čuvamo sa dužnom pažnjom u škrilji uspjeha, koji su imali mrlje, ali su bili bez premca.
S poštovanjem,
Mila KASALICA
