Tokom posljednjih nekoliko sedmica u svjetskim medijima objavljeno je mnogo članaka o tome kako nove tehnologije uništavaju politiku. U autoritarnim zemljama, kakva je Kina, strah dolazi od svemoguće države Velikog Brata, one kakvu imamo u romanu Džordža Orvela “1984”.

U demokratskim zemljama, poput SAD, imaju drugačiju brigu: tehnološke kompanije će pojačavati političku i društvenu polarizaciju, širiti dezinformacije i stvarati zatvorene ideološke filtere (takozvane filter bubbles), pa će situacija ličiti na Hakslijev roman “Taj vrli, novi svijet”. A u realnosti, potpomažući približavanje demokratije i diktature, nove tehnologije čine nemogućim obje ove antiutopijske prognoze. Ipak, to ne znači da nema razloga za strah.

Većina izvještaja o XIX Kongresu Komunističke partije Kine (KPK) bila je fokusirana na temu konsolidacije vlasti predsjednika Kine Si Đinpinga. Eksperti upozoravaju da on stvara diktaturu informacione epohe u kojoj mu tehnologije pomažu da učvrsti svoju vlast, mada se ranije očekivalo da će te thenologije, potpuno suprotno, donijeti slobodu za 1,4 milijarde građana Kine. Internet pruža vladi te zemlje vrlo detaljnu informaciju o potrebama, raspoloženjima i aspiracijama običnih Kineza i zato omogućava rukovodstvu zemlje da preduprijedi nezadovoljstvo. Drugim riječima, za održavanje stabilnosti sada se koristi Big Data, a ne represija.

A podaci su zaista veliki. Više od 170 miliona kamera s funkcijom raspoznavanja lica prati svaki korak građana. Sistemi bezbjednosti s vještačkom inteligencijom mogu da otkriju potencijalne prestupnike kada se voze biciklom pored jezera ili kupuju pecivo kod trgovca na ulici i odmah o tome obavijeste policiju. Podatke sa tih kamera dopunjava kineksa banka podataka o “socijalnim zajmovima” u kojima režim pravi debele dosijeee o kreditnoj sposobnosti, potrošačkim sklonostima i generalnoj pouzdanosti stanovništva.

Osim toga, KPK koristi tehnologije za upravljanje partijskim redovima, pa su za komunikaciju među članovima partije napravljene desetine mobilnih aplikacija. Ali istovremeno blokiraju elemente tehnologije koji proširuju ljudska prava: natjeravši sve tehnološke kompanije da razmjeste svoje servere unutar Kine, zemlja im je faktički uvela cenzuru.

Uticaj tehnologije na američku politiku čak je i primjetniji, ali se on analizira s tačke gledišta tržišta, a ne države. Najviše se izdvaja priča o ulozi “lažnih vijesti” tokom predsjedničkih izbora prošle godine. Facebook je priznao da je 126 miliona Amerikanaca na toj socijalnoj mreži tokom izborne kampanje moglo da vidi lažne informacije.

Specijalni tužilac Robert Miler, koji vodi istragu o mogućoj tajnoj koordinaciji između izbornog štaba predsjednika SAD Donalda Trampa i Rusije, koja se umiješala u izbore 2016, nedavno je bivšem šefu tog štaba Polu Manafortu predstavio optužnicu u 12 tačaka za djela počinjena prije početka kampanje. Među tim optužbama je “zavjera protiv SAD”. A spoljnopolitički savjetnik Trampovog štaba, Džordž Papadopulos, optužen je da je lagao FBI o svojim privatnim susretima, tokom izborne kampanje, sa osobama tijesno povezanim sa ruskim vlastima. Međutim, on je već priznao svoju krivicu i od ljetos sarađuje u istrazi.

Ali, pored senzacionalnih događaja postoji drugi, dublji problem: mogućnost tehnoloških kompanija da kontrolišu informaciju koju ljudi dobijaju. Upravo tajni algoritmi Big Tech-a određuju kako ćemo percipirati svijet i zato je ljudima sve teže da donose racionalne odluke – a upravo to filozofi nazivaju fundamentalnim aspektom slobodne volje.

Velike tehnološke kompanije, čija vrijednost premašuje vrijednost BDP-a nekih zemalja, teže ka maksimalnom dobitku, a ne ka društvenom blagostanju. A u eri u kojoj je pažnja ljudu vrednija od novca, posljedice njihovih odluka ispostavljaju se kao veoma dalekosežne. Džejms Vilijams, inženjer iz Googla, koji je prešao na akademski posao, tvrdi da je u digitalnoj eri počela najžešća konkurencija u borbi za našu pažnju, ali je malo ljudi je od toga imalo koristi koliko Tramp: on je za Internet postao čovjek kakav je Ronald Regan bio za televiziju.

Međutim, uticaj tehnologije na politiku relativno malo zavisi od tipa režima. Tehnologije zamagljuju komotnu razliku između otvorenih i zatvorenih društava, između planske i liberalne ekonomije, pa u konačnom rezultatu ni jedna od tih pojava ne može postojati u svom idealnom obliku.

Zahvaljujući infromacijama Edvarda Snoudena o kolosalnom državnom sistemu praćenja pri Agenciji za nacionalnu bezbjednost SAD, postalo je očigledno: želja države da sve zna nije ograničena samo na Kinu. Naprotiv, to je središnja ideja za nacionalnu bezbjednost SAD.

Istovremeno, u Kini se situacija razvija u suprotnom smjeru. Da, kineske vlasti vrše pritisak na najveće tehnološke kompanije tražeći direktan pristup donošenju korporativnih odluka, a takođe i njihovim podacima. Ali istovremeno internet mijenja samu prirodu kineske politike i ekonomije, tjerajući ih da suptilnije reaguju na potrebe potrošača.

Na primjer, moj poznanik koji radi u kineskom pretraživaču Baidu pričao mi je da je ta kompanija pokušala da poboljša kvalitet cenzurisanja korisnika: testirane su različite forme cenzure da bi se razjasnilo na koji način ljudi preferiraju da budu cenzurisani. Džek Ma iz tehno-giganta Alibaba smatra da Kina može koristiti Big Data za planiranje idealno odmjerenih državnih odluka koje će joj omogućiti da pretekne države sa liberalnom ekonomijom. U narednim decenijama, smatra MA, “planska ekonomija će sve više i više rasti”.

U digitalnoj eri najveću opasnost ne predstavlja to što će tehnologije sve oštrije podvlačiti razliku između slobodnih i autoritarnih društava. Opasnost je u tome što će se najveći strahovi Orvela i Hakslija pojavljivati u sistemima oba tipa, stvarajući novi vid antiutopije. Kada su mnoge duboke želje građana ispunjene, oni se mogu predati iluziji slobode i uživanja prava. U realnosti će sav njihov život, svaka informacija koja im je potrebna i svaki izbor koji naprave biti određeni algoritmima i platformama koje kontrolišu korporativne i državne elite koje nikome nisu potčinjene.

Mark Leonard (Autor je direktor Evropskog savjeta za spoljne odnose)
Copyright: Project Syndicate, 2017., izvor: Vijesti online