Pet godina nakon ulaska Hrvatske u EU povjerenje građana u tu međunarodnu organizaciju država sve je manje. Stručnjaci procjenjuju da Hrvati nisu osjetili boljitak u svojoj zemlji i da se zato masovno iseljavaju.
Najnovije istraživanje o raspoloženju stanovništva Evropske unije prema toj asocijaciji, tzv. Eurobarometar, nije rezultiralo pozitivnim saznanjima kad je riječ o najmlađoj zemlji- članici.
Štaviše, kako je objavljeno prike nekoliko dana, u većini članica naklonost prema EU u prosjeku raste, dok u Hrvatskoj osnetno pada. Recimo, ukupno čak 60 odsto građana u svih 28 članica EU smatra da je to članstvo poželjna i iz njihovog ugla svrsishodna činjenica.
Ali u Hrvatskoj danas tako razmišlja samo 36 odsto ljudi, što predstavlja pad za punih sedam procenata u odnosu na podatke obrađene u isto vrijeme prošle godine.
Osim toga, indikativan statistički pokazatelj je i onaj koji otkriva da 49 odsto hrvatskih ispitanika ima neutralan odnos prema tom pitanju.
To otprilike znači da je približno polovina građana indiferentna prema članstvu svoje zemlje u EU, ili da ga doživljavaju kao stanje podjednako dobro i loše. Ipak, sljedeća nesumnjivo poražavajuća bilješka Eurobarometra pokazuje da čak 46 odsto anketiranih građana Hrvatske vjeruje da se prilike u EU razvijaju u lošem smjeru. Sve to je razlog da se postavi pitanje otkuda takav sumorni stav hrvatske javnosti ili, preciznije rečeno, da se zatraži mišljenje pojedinih naučnika.
Logična razočaranost i nepovjerenje
„Pad povjerenja u odnosu na EU nije ni najmanje iznenađujuća vijest“, konstatuje Berto Šalaj s Fakulteta političkih nauka u Zagrebu.
On ukazuje da se osjećaj pripadnosti i uzajamnosti s nekom širom zajednicom stvara najprije kroz ekonomski i socijalni kanal: „Evropska unija ne funkcioniše tako u praksi, ne obezbjeđuje nam kvalitetnije npr. zdravstvo i obrazovanje ili socijalnu službu, naprotiv. Zdravstvo se već godinama urušava, dok o obrazovanju samo pričamo, a penzioneri podnose sve gori životni standard. Ako ne dobijate solidarnost od nekoga jačeg, ne može se zauzvrat očekivati ni iskaz pripadnosti s njim. Ali to je samo jedan deo problema.“
Brisel je izmakao mehanizme odlučivanja podalje od naroda i zato su razočaranost i nepoverenje logični
Drugi problematičan aspekt, prema razmišljanju zagrebačkog politikologa, tiče se zajedničkog odlučivanja o važnim političkim pitanjima i sopstvenoj sudbini u okviru EU.
Hrvatski građani nisu ni u sopstvenoj zemlji naviknuti na zadovoljavajući nivo demokratije, ali Evropska unija je to još dodatno srozala.
„Očigledno je da je Brisel izmakao mehanizme odlučivanja podalje od naroda, i to nipošto samo u Hrvatskoj“, nastavlja Šalaj, „jer se Evropski parlament nizašta bitno ne pita, i zato su ta razočaranost i nepoverenje logični. To je dobar odgovor svima koji se čude zašto u Hrvatskoj raste popularnost jedne tzv. evroskeptične stranke koja zagovara izlazak iz EU, bez obzira na njezine kompetencije.“
Narod „glasa“ migracijama
„Hrvatska, pa i dobar dio Evropske unije, trenutno se nalazi između tehnokratije i populizma. Između ekspertskih i distanciranih pojava poput Makrona, recimo, a koje naređuju smanjenje radnih prava i rezanje potrošnje, tvrdeći da alternativa ne postoji, i – s druge strane – struja nalik onima kakve su upravo došle na vlast u Italiji“, kaže Berto Šalaj za DW. A na pitanje gdje je tu pozicija hrvatske nauke, on odgovara da je više istraživanja o efektima EU bilo u vrijeme prije ulaska Hrvatske u članstvo. To je samo naoko paradoksalno, jer trebalo bi znati da je u Hrvatskoj tada bilo i više novca za nauku.
„Neću da bježim ni od naše sopstvene odgovornosti u akademskoj zajednici“, dodaje Šalaj, „ali objektivno smo u sistemu finansiranja nauke izgubili onaj srednji deo koji se bavi ozbiljnim projektima na koje ne treba potrošiti godine i godine. Iz domaćih izvora i EU-fondova finansiraju se uglavnom mali radovi, ili oni veliki, kompleksni, dugotrajni.“
Drugi sagovornik, međutim – sociolog ekonomije Toni Prug – smatra da se razlog inertnosti hrvatskih naučnika u odnosu na teme iz EU-konteksta krije u još jednoj specifičnoj političkoj činjenici, tačnije prećutnom konsenzusu značajnog dijela javno-intelektualne scene.
Toni Prug: Loš model integracija produbljuje nejednakosti
„Liberalna inteligencija ne upušta se u kritiku EU zbog straha od rasta nacionalizma i, pod dva, zato što ipak vjeruje u vrijednost što otvorenijeg tržišta koje promoviše Brisel. Ali ta slamka spasa je sve gorča, a problemi koje donosi sve se teže kriti. Za početak, narod glasa migracijama, a istorijski je utemeljeno da se na migracije ljudi ne odlučuju bez teške nevolje“, kaže Prug.
On je pritom mišljenja da su i standardni statistički pokazatelji razvijeni kako bi – gotovo marketinški – prikrili mane kapitalističkih ekonomija. Sve je dosta jasno, na primjer, kad se kaže da hrvatski građani troše oko 29 odsto kućnog budžeta na hranu.
Loš model integracija
„Jer, znamo da je prosjek te stavke u EU samo 12 odsto, a cene hrane u Hrvatskoj su na 91 odsto od proseka EU. Budući da su hrvatska primanja niska, logično je što ostajemo bez gotovo trećine plate s tim troškom, dok prosječan stanovnik EU jedva prelazi jednu desetinu. Ali kako da shvatimo statistike o troškovima za stanovanje koji su najveći teret svake naše porodice koja ga nije rešila nasljedstvom“, pita se Prug. „Danas u Hrvatskoj Zagrebačka banka, recimo, sada oglašava stambene kredite s kamatom od 3,72 odsto. Njen vlasnik, italijanski UniCredit, u Italiji nudi istu vrstu kredita sa 1 do 2 odsto kamate.“
Prug ukazuje na loš model integracija koji produbljuje nejednakosti:
„Kako da parovi ulaze u kredite kad smo i nakon ulaska u EU još izrazitije među zemljama s najvećom podzaposlenošću? Treba li govoriti o odlasku kadra školovanog javnim finansijama? Kao što onkolog Vesna Ramljak ovih dana upozorava – Engleska i Irska imaju male kvote za specijalizaciju, jer znaju da će im doći specijalisti sa istoka, pa zašto bi trošili na obrazovanje svojih.“
Nesporno je, pritisak u Eurobarometru nije slučajno ove godine još bliži tački pucanja, bar u Hrvatskoj koja je imala objektivnu nesreću da u EU pristupi u najtežem trenutku.
(Dojče Vele)
