Najbolji guverner u Evropi i svijetu u 2018, kako ga je proglasio časopis Banker (Fajnenšel tajms), Boris Vujčić, guverner Hrvatske narodne banke, za Bankar.rs komentariše sve češće najave nove svjetske ekonomske krize, govori o tome šta će uvođenje eura značiti za hrvatske građane i privredu, kao i šta znači Srbiji činjenica da je dinar proglašen drugom najjačom valutom u 2018.

Hrvatska se sprema za prelazak na euro. Iako evropska valuta državama EU daje brojne pogodnosti, istovremeno oduzima fleksibilnost njihovoj ekonomskoj politici. Jesu li zaista veći benefiti i koji su po vama?
– Značaj, visina i trajnost ekonomskih koristi i troškova za svaku pojedinu zemlju zavisi od njenih specifičnosti. Za Hrvatsku odnos ekonomskih koristi i troškova znatno preteže na stranu koristi, kako u kratkom, tako još više u dugom rokom. Među brojnim pozitivnim efektima ukidanje valutnog rizika izdvojio bih kao najveću korist koju će Hrvatska imati od uvođenja eura. Ona je posebno izražena kod visoko euroizirane zemlje, dakle puno veća u slučaju Hrvatske, ili recimo Srbije, nego primjera radi Češke. Tu je i niz drugih koristi, smanjenje kamatnih stopa, odnosno manji trošak zaduživanja za sve domaće sektore, zatim niži transakcijski troškovi, dodatni podsticaj međunarodnoj rezmjeni i posebno ulaganjima. Time nije iscrpljen popis svih koristi, postoje i koristi koje će opštoj javnosti u prvom trenu biti možda manje očite, kao što je to na primjer učestvovanje u raspodjeli monetarnog prihoda Eurosastava, ili pak pristup mehanizmu finansijske pomoći eurozone.

Koliki su troškovi uvođenja eura?
– U pogledu samih troškova uvođenja eura, potencijalni trošak koji ste spomenuli vezan uz oduzimanje fleksibilnosti ekonomskoj politici, nije isti za sve zemlje. Štaviše, on može biti praktično zanemarljiv u slučaju malih, visoko euroiziranih zemalja koje su trgovinski i finansijski u visokoj mjeri već integrisane s eurozonom poput Hrvatske. U tom smislu, to svakako utiče i na odnos ukupnih koristi i troškova, koji u slučaju Hrvatske, kao što sam spomenuo, uveliko pretežu na stranu koristi.

Kada pričamo o nacionalnim valutama, srpski dinar je u 2018. bio druga najjača valuta. Kako je po tom pitanju u prošloj godini stajala hrvatska kuna?
– I hrvatska kuna je izložena snažnim aprecijacijskim pritiscima. Kurs kune prema euru u protekle je četiri godine u proseku jačao nešto manje od 1 odsto godišnje, a to bi jačanje bilo kudikamo veće da nije bilo kontinuiranog angažmana HNB-a na stabilizaciji kursa. Tako smo u svakoj od protekle dvije godine ukupno kupili gotovo dvike milijarde eura, sprječavajući jačanje kursa kune prema euru i za toliko povećali naše međunarodne rezerve. Bitno je naglasiti da su ovaj put uzroci jačanja kursa veći izvoz, veći prihodi od turizma i korištenje evropskih fondova, a ne zaduživanje u inostranstvu, dok je prije izbijanja krize 2008. kurs jačao zbog zaduživanja.

U posljednje vrijeme sve su češće procjene kako svjetskih, tako i domaćih stručnjaka da je samo pitanje momenta kada će nastupiti sljedeća svjetska ekonomska kriza. Kakva je vaša procjena?
– Ekonomska struka još uvjek loše prognozira recesije i krize. Prognoze obično prekasno uoče krize, a prognozeri unaprijed često predvide puno više recesija nego što ih se stvarno dogodi. Na neki način za njih vrijedi ona stara narodna da i pokvaren sat dva puta dnevno pokaže tačno vrijeme. Nezavisno od toga, nekoliko je razloga zbog kojih bi se u skoro vrijeme globalni rast mogao znatnije usporiti. Razdoblje oporavka u nekim je ekonomijama već jedno od najdužih, pri čemu prvenstveno mislim na Sjedinjene Države gdje je centralna banka već prilično odmakla u zatezanju monetarne politike. Takođe, u prošloj su se godini pojavili brojni rizici za globalnu i posebno evropsku ekonomiju, od jačanja globalnih trgovinskih tenzija, velikih oscilacija na finansijskim tržištima, nestabilnosti u Argentini i Turskoj, pa do jačanja fiskalnih rizika u Italiji i neizvesnosti oko Brexit-a. Ipak, čak i ako globalni ekonomski rast uspori, to ne znači da nas nužno čeka nova finansijska kriza. Iz prošle su krize izvučene određene pouke i finansijski sektor je na globalnom nivou ojačan zahvaljujući brojnim reformama. Ipak, zaduženost nefinansijskog sektora u mnogim se zemljama povećala u odnosu na nivo prije finansijske krize, ukupan nivo duga je viši nego prije krize, a cijene brojnih oblika imovine na visokim su nivoima, tako da rizici za finansijsku stabilnost postoje.

Najavljuje se rast kamatnih stopa. Kada do toga može da dođe?
– Postoje naznake da se razdoblje istorijski niskih kamatnih stopa bliži kraju, ali u ovom trenu nije moguće predvidjeti kada će i koliko brzo kamatne stope rasti. To će zavisiti od brojnih faktora, a prije svega od tempa zatezanja monetarne politike ECB.

Krajem prošle godine pokrenula polemika u vezi slučaja Agrokor. Naime, saznalo se da ste se u dva navrata sastali sa predstavnicima Knioghtheada, i to najprije sa mlađim analitičarem Adamom Pieczonkom, a potom i sa Thomasom Wagnerom. Iako ste istakli da u tome nema ničeg spornog, nije do kraja razjašnjeno koji je bio razlog tih sastanaka… Možete li objasniti preciznije u koje svrhe su održani ti sastanci i jesu li bili zvanični ili ne?
– Nema tu ničeg nerazjašnjenog. S Knightheadom sam razgovarao službeno, na njihov zahtev; pričali smo u tri navrata s predstavnicima jednog od dva najveća povjerioca najveće hrvatske i regionalne kompanije, vlasnika obveznice koju je Agrokor izdao. Isto tako, Knighthead je bio potencijalni kreditor te kompanije kojoj su domaće banke bile izložene desetak milijardi kuna, a za koju je bilo upitno kakav pristup tržištu u tom trenutku ima. Nakon prvog susreta sam ih uputio na Vladu budući da Centralna banka nije imala aktivnu ulogu u restrukturiranju duga Agrokora, kao ni njenog refinansiranja. Nakon toga su nas obavikestili o svom planu refinansiranja i viđenja stanja u kompaniji. Moj je zakonski zadatak održavanje finansijske stabilnosti, i nakon što sam se pet godina bavio smanjivanjem uticaja potencijalnog bankrota Agrokora na hrvatski bankarski sektor i privredu, moglo bi se jedino postaviti pitanje kako to radim svoj posao – da se nisam našao s Knightheadom. No, nije neobično da se kod nas proziva onaj koji radi svoj posao, a ne one koji ga ne rade. Osim toga, godišnje se nalazim s desetinama i stotinama postojećih ili potencijalnih ulagača i kreditora u Hrvatskoj koji su i bitno manje značajni od dotičnog fonda. Ako neko misli da to nije potrebno, onda bi to barem trebao objasniti, da imamo o čemu raspravljati.

Prije samo nekoliko dana proglašeni ste za najboljeg guvernera u Evropi i svijetu, nakon što ste dobili isto priznanje za najboljeg guvernera u Srednjoj i Istočnoj Evropi u oktobru. Koliko vam znači takvo priznanje?
– Shvatam to prvenstveno kao priznanje cijeloj Hrvatskoj narodnoj banci, svim zaposlenima, za ono što smo zadnjih godina radili. Između ostalog, upravo i u slučaju Agrokora. Stabilnost bankarskog, a time i ukupnog finansijskog sistema ostala je izuzetno visoka usprkos šestogodišnje recesije, konverzije kredita u CHF i napokon de facto bankrota Agrokora. Uprkos svemu tome, ne samo da smo održali finansijsku stabilnost, bez potrošene kune poreskog novca, već je danas kapitaliziranost bankarskog sistema takva da i pod ekstremnom pretpostavkom da se neprihodujući, loši plasmani, u potpunosti otpišu, adekvatnost kapitala ostaje na nivou od 17-18 odsto. Uz to, kontraciklička monetarna politika je omogućila popravljanje makroekeonomske situacije koja danas podupire zdrav rast uz snažan pad spoljnog i javnog duga, te jasan put prema ulasku u eurozonu. Naravno, drago mi je da je cijenjena i međunarodna komponenta mog rada, prvenstveno kroz predsjedavanje Bečkom inicijativom. Vjerujem da takva priznanja ipak nose i neku konkretnu korist za sve građane. Glas i potrebe malih zemalja teško se čuju u velikim evropskim i međunarodnim forumima, osim ako ga ne prenose ljudi s dobrim rezultatima i odgovarajućom reputacijom.