Reportaža Guardiana, autorke Camilla Bell-Davies

• Pruga duga 300 milja između Srbije i Crne Gore, izgrađena u Titovo doba, povezuje grad i obalu za savršen balkanski odmor.

Sve je počelo nesuglasicom. Gdje otići na kratki odmor početkom jeseni? Ja sam željela grad i istoriju, moj dečko je želio obalu i zadivljujuće pejzaže. Rješenje? Dva dana u glavnom gradu Srbije, Beogradu, vožnja vozom do Crne Gore i malo vremena na Jadranu. Na kraju, kinematografska vožnja vozom se pokazala kao pravi vrhunac.

Beograd je eklektičan spoj habzburške, osmanske i brutalističke arhitekture, sa živahnim noćnim životom. U Muzeju Jugoslavije saznajemo da je pruga od Beograda do Crne Gore bila jedan od najponosnijih projekata bivšeg komunističkog predsjednika-diktatora Tita. Linija je svečano otvorena 1976. godine, nakon što su jugoslovenski inženjeri proveli 20 godina probijajući se kroz planine kako bi stigli do Jadrana, izgradivši 254 tunela i 435 mostova.

Tito je imao svoj privatni voz koji je bio postavljen na prugu nekoliko dana prije zvaničnog otvaranja, kako bi mogao uživati u odmoru na obali daleko od vruće vladine zgrade u Srbiji. Njegovi izblijedjeli plavi vagoni i dalje se mogu vidjeti u parku Topčider i muzeju, među ostalim komunističkim relikvijama.

Prva vožnja dugih 300 milja trajala je sedam sati i stala u više od 50 gradova. Bila je to prelijepa ruta, ali slava je bila kratkog vijeka. Devedesetih godina, Jugoslavija se raspala u krvavom ratu. Dijelovi pruge su bombardovani i veza s obalom je prestala da postoji. Zatim, 2016. godine, pruga je oživljena, zajedničkim naporima Srbije i Crne Gore, što je bio rijedak primjer obnove prekogranične infrastrukture nakon balkanskih ratova.

U početku je bilo problema: nekoliko kvarova zbog dotrajalih šina, zamorni prelazi granica kroz zemlje koje više nemaju najbolje odnose. Ali polako su stvari počele da se vraćaju u normalu. Stari vagoni za spavanje zamijenjeni su udobnijim modelima. Danas, jedanaestočasovno putovanje je jedna od najsceničnijih ruta u Evropi (i možete usput stati i istražiti region).

Prolazimo kroz dio Bosne i Hercegovine, pa se vraćamo u Srbiju. 1976. godine nije bilo graničnih kontrola između ovih jugoslovenskih republika. Danas, strogi graničari kucaju na vrata vagona na svakom prelazu, a prodavci se ukrcavaju u voz i prodaju pivo, burek i cigarete.

Nakon trećeg prelaska granice, pastoralna brda se pretvaraju u Crne Gore planine, koje se povremeno pojavljuju i nestaju između tunela i mostova. U Kolašinu, gradu blizu Nacionalnog parka Durmitor, pravimo pauzu da protegnemo noge i bacimo pogled na manastire na nemogućim vrhovima. Kako bi bilo zabavno popeti se tamo, mislimo. Sljedeći put, dok dugi zvuk sirene voza signalizira naš polazak.

More se otvara s jedne strane, a narandžaste i ružičaste boje na nebu se stapaju s vodom.

Za manje od sata stižemo do vrtoglavog vijadukta Mala Rijeka. Naš voz na trenutak podsjeća na Hogvorts ekspres koji leti iznad škotskog Glenfinnan vijadukta iz filmova o Hariju Poteru. Poslije toga, planine se sužavaju do brutalističkih zgrada crnogorskog glavnog grada Podgorice – koja se od 1946. do 1992. zvala Titograd. Nema mnogo toga za preporučiti, pa nastavljamo dalje do Virpazara na Skadarskom jezeru, gdje pravimo pauzu i provodimo dan na čamcu.

Nakon što smo napustili sunčani Beograd, nije prošlo dugo prije nego što smo se zatekli kako gledamo u valovita brda plodnih vinskih regija Valjeva i Užica. Pejzaž postaje dramatičniji kako pruga stiže do planinskog masiva Zlatibor. Primamljivo je sići i istražiti Nacionalni park Tara, koji nudi odlične planinarske staze i divlje kamping lokacije. Ali nastavljamo dalje, ubrzavajući pored brižljivo održavanih polja i koza koje slobodno lutaju.

Polovina jezera pripada Albaniji, a Prokletije se udvostručuju u odrazu na vodi. Danas je glavna podjela kulinarska: Albanija priprema šarana iz jezera u sosu od šljiva i paradajza zvanom tavaë krapi, dok Crna Gora jede ovu slatkovodnu ribu soljenu i ukiseljenu, a najbolja je kad se proba pored vode u restoranu Silistrija.

Sljedećeg popodneva, vraćamo se u voz za posljednji dio puta. U sumrak, Jadran se pojavljuje u vidokrugu. More se otvara s jedne strane, a narandžaste i ružičaste boje na nebu stapaju se s vodom. Posljednjih sat vremena prolazimo pored stjenovitih rtova i pješčanih uvala, stižući u Bar kad je već pao mrak.

Novi Bar je skup zgrada iz komunističkog doba, ali na vrhu brda se nazire stari grad i tvrđava okruženi drevnim maslinjacima i narandžama. Nakon večernjeg kupanja na plaži Šušanj (voda je topla), penjemo se do starog grada Bara.

Krivudave ulice se mogu pohvaliti palazzo-stil vilama, izgrađenim dok je ova obala bila pod Mletačkom republikom. Kafane poput Velja Vrata služe osvježavajuću lokalnu specijalnost, vino od nara. Uzimamo bocu ovog vina sljedećeg dana na našoj šetnji duž obale do prelijepo skrivene plaže Ratac, blizu ruševina katoličkog manastira.

Neke stare kuće u Baru su obnovljene. Jedna od njih – butik hotel Stara Čaršija – prikazuje sve uticaje koji su se slojevali na ovom regionu. To je djelimično mletačka patricijska kuća, djelimično crnogorska kamena kula, a djelimično osmanski hamam, i mi se upućujemo u spa centar radi opuštanja.

Nakon jutarnjeg planinarenja po stazi planine Vrmac, posljednji dan provodimo na plaži – savršen način da završimo odmor.

Kasnije u životu, Tito je patio od dijabetesa i arterijske embolije u lijevoj nozi, i dolazio je u Crnu Goru zbog zdravstvenih razloga. Preminuo je u medicinskom centru u Ljubljani 1980. godine, četiri godine nakon otvaranja javne pruge, ali svježi morski vazduh i boravak u sanatorijumima na obali sigurno su umirili njegove bolesti. Nakon Bara, Tito bi se uputio dalje uz obalu do Bokokotorskog zaliva, za koji se vjeruje da ima ljekovite efekte zbog čistog vazduha. Njegov omiljeni sanatorijum, Igalo, blizu slikovitog Herceg Novog, i dalje je wellness centar koji praktikuje liječenje morskim blatom. Preko zaliva, nedavno otvoreni Hyatt je takođe hotel za liječenje sa medicinskim centrom.

Nakon jutarnjeg planinarenja po stazi planine Vrmac, posljednji dan provodimo na plaži Plavi Horizonti; savršen način da završimo putovanje koje je pokrilo stotine milja, upoznalo nas s bogatom istorijom i arhitekturom, te obuhvatilo i planine i more. Oboje smo bili zadovoljni.

Izvor: Guardian