Penziona reforma i radikalno smanjenje doprinosa za penziono osiguranje, te ukidanje doprinosa za zdravstveno osiguranje, u veoma kratkom roku, nijesu garant održivih i stabilnih javih finansija, već njihov veliki rizik – kazala je u intervjuu za Bankar prof.dr Gordana Đurović.

Ona dodaje da u suštini, dugoročna održivost penzionog sistema ne leži samo u finansijskim preraspodjelama, već i u dubljim reformama koje će ojačati ekonomsku osnovu na kojoj počiva.

Profesorica Ekonomskog fakulteta, u intervjuu za Bankar ističe da su optimistične prognoze rasta BDP-a neodržive bez strukturnih reformi i povećanja produktivnosti, a takođe naglašava potrebu za jačanjem domaće proizvodnje kako bi se smanjila uvozna zavisnost i poboljšala ekonomska stabilnost.

Đurović je ocijenila da ograničavanje cijena i marži može djelovati kao kratkoročno rješenje za ublažavanje inflacionog pritiska, ali niti srednjoročno, a posebno ne dugoročno ne donose očekivanu korist. Ukazala je da se ograničavanje cijena i marži pokazalo  kao kratkoročna i populistička mjera, dok su dugoročna rješenja jačanje tržišne konkurencije i diversifikacija domaće ekonomije

Ona smatra da je kapitalni budžet je nadasve nedovoljan i ne raste proporcionalno rastu BDP-a. Pravi indikator je njegovo učešće u BDP-u, a ne njegov apsolutni iznos. Veliki je broj programa i projekata, ali iznosi su za najveći broj korisnih ulaganja previše skromni.

Ocijenila je i da imamo strukturne neravnoteže na tržištu rada, te da moramo pojačati instrumente aktivne politike zapošljavanja, uvesti institut stalnog sezonskog radnika i jačati vezu svijeta obrazovanja i svijeta rada.

Uzimajući u obzir projekcije Svjetske banke da će bruto domaći proizvod (BDP) Crne Gore porasti naredne godine za 3,5 odsto, te da Vlada najavljuje realni rast od čak 4,8 odsto, kako gledate na te brojke i kretanje našeg bruto domaćeg proizvoda? Da li su takve projekcije realne i održive?

Ekonomski rast Crne Gore nastavljen je i u 2024. godini, ali umjerenijim tempom, vođen oporavkom investicija i snažnom privatnom potrošnjom podržanom povećanjem minimalnih penzija i plata, te zaposlenosti.  Prognoze za 2025. godinu dosta su različite. Za 2025. godinu Ministarstvo finansija prognozira rast od 4.8%, koji se smiruje u srednjem roku na 3.2% i 3.1% u 2026. i 2027. godini respektivno, navodi se u Nacrtu programa ekonomskih reformi do 2027. godine. Za razliku od ovih prognoza, Svjetska banka i IMF ne prognoziraju rast veći od 3.5% odnosno 3.7%. Nešto više optimizma daju prognoze Evropske komisije i one se kreću na nivou od 4.2% realnog rasta BDP-a u 2025. godini. Poredeći ove projekcije, „domaće“ su znatno iznad ovih drugih projekcija i uporište traže u rastu privatne potrošnje, većim očekivanjima na polju rasta investicija, te unaprjeđenju ukupnog ambijenta za ulaganja. Radi realnosti prognoza i visokog stepena neizvjesnosti, Ministarstvo finansija je izašlo i sa scenarijem nižeg rasta, gdje bise on kretao u 2025. godini na nivou od 3.2%.

Prema Evropskoj ekonomskoj prognozi za jesen 2024. godine[1], veći raspoloživi dohoci bi trebalo da ubrzaju rast u 2025. godini, ali bi mogli da doprinesu i višoj inflaciji. Iako je bila u opadajućem trendu u većem dijelu godine, od oktobra trend se mijenja i bilježi se umjereni rast cijena od 1.2% u oktobru o odnosu na oktobar 2023. godine, dok je inflacija u novembru već 1.7% u odnosu na novembar prethodne godine. 

Evropska ekonomska prognoza predviđa za Crnu Goru da će potrošačke cijene rasti u 2025. godini na osnovu značajnog povećanja plata i socijalnih transfera, pa je predviđeni godišnji prosečni CPI u 2025. godini čak 4.1%. Viša inflacija od pretpostavljene bi narušila pozitivan uticaj novih mjera politike na realni raspoloživi dohodak, a time i na potrošnju domaćinstava.

Kako komentarišete aktuelnu penzionu reformu, posebno promjenu strukture, tj. preraspodjelu i prelivanje načina uplate doprinosa? Vidite li Fond PIO kao održiv na duži rok i šta bi dodatno trebalo uraditi kako bi se obezbijedila stabilnost?

Zbog značajnog povećanja minimalnih plata i penzija, redovne indeksacije penzija i nižih prihoda na osnovu prepolovljenog penzionog doprinosa, očekuje se i rast budžetskog deficita do 3.5%, a po scenariju niđeg rasta i do 4% (po Nacrtu PER-a). U nedostatku jakih kompenzacionih mjera, javni dug se povećao po preliminarnim podacima na 62.11% BDP-a u 2024. godini, zbog rasta zaduživanja koji je potreban za akumulaciju rezervi i pripremu za predstojeću veliku otplatu evroobveznica u 2025. godini. Trend rasta javnog duga evidentan je i u srednjem roku, do 2027. godine, a posebno po scenariju nižeg rasta. Sveukupno gledano, bilans rizika u fiskalnim izgledima bilježi negativan trend, zbog strukturnih budžetskih promjena, koje slabe prihodnu osnovu i podižu obaveznu (mandatnu) potrošnju, uz rizik rasta javnog duga.

Penziona reforma i radikalno smanjenje doprinosa za penziono osiguranje, te ukidanje doprinosa za zdravstveno osiguranje, u veoma kratkom roku, nisu garant održivih i stabilnih javih finansija, već njihov veliki rizik. Cijenim da se u ovako značajnim rezovima na strani budžetskih prihoda, uporište trebalo tražiti u dobrim evropskim praksama, kao u EU, tako i u regionu. Daleke ili neke egzotične destinacije, nijesu adekvatan reper i ne mogu služiti kao modeli za malu i otvorenu crnogorsku ekonomiju, koja funkcioniše u uslovima velike izloženosti promjenama eksterne tražnje i vremena polikrize koju živimo. Umjesto da se penzioni sistem oslanja na stabilne, proizvodnjom i produktivnošću podržane prihode, značajan dio tereta preliva se na javne finansije, koje su već pod pritiskom rasta tekuće potrošnje i nedovoljne diverzifikacije ekonomskih aktivnosti. Takav pristup može kratkoročno izgledati održivo, posebno ako se oslanjamo na privremene izvore prihoda uzrokovane prilivima iz inostranstva ili aktivnostima stranih državljana koji su privremeno došli da žive kod nas, ali ne garantuje dugoročnu stabilnost. Kada osnovica penzijskog sistema nije čvrsto utemeljena na realnim ekonomskim performansama, svaka promjena u fiskalnim uslovima, demografskim trendovima ili eksternim šokovima može dovesti do pritisaka rashodne strane budžeta i održivosti javnih finansija u cjelini.

Da bi se očuvala stabilnost Fonda PIO, neophodne su strukturne reforme usmjerene na povećanje produktivnosti, bolju povezanost tržišta rada s potrebama privrede, racionalnije upravljanje javnim sektorom i podsticanje privatnih investicija u sektore koji će stvarati održive izvore prihoda. U suštini, dugoročna održivost penzionog sistema ne leži samo u finansijskim preraspodjelama, već i u dubljim reformama koje će ojačati ekonomsku osnovu na kojoj počiva.

Spoljnotrgovinska razmjena Crne Gore bilježi deficit veći od tri milijarde eura. Kako vidite tu situaciju i koje korake bi trebalo preduzeti kako bi se smanjila uvozna zavisnost? Gdje leže šanse Crne Gore u pogledu povećanja izvoza?

Već za period 10 mjeseci ove godine spoljnotrgovinski robni deficit dostiže 2.92 mlrd eura, a prošlogodišnji je bio blizu 3 mlrd eura, tj. čak 43% BDP-a. Ipak, zahvaljujući uslugama i drugim transferima, saldo tekućeg i kapitalnog računa popravlja ovu poziciju platnog bilansa na prihvatljivo učešće od 11% BDP-a.  Mi smo mala ekonomija, razgranate lepeze potrošnje i veoma male proizvodne baze, tako da je visok robni deficit neminovnost, ali se on ipak treba držati u razuminim granicama i različitim mjerama podsticati domaća proizvodnja i jačati konkurentnost pristupa i na domaćem tržištu, jer znamo da nam je prihod od turizma kao prihod od „nevidljivog“ izvoza.

Ogroman robni uvoz refleksija je visoke orjentacije i zavisnosti od uvoza svih kategorija roba, uključujući i inpute za ekspanziju građevinskog sektora i gradnju. Poruka je da treba mnogo više podsticati domaću poljoprivrednu proizvodnju i prehrambenu industriju, te njenu vezu sa plasmanom kroz turizam, kako bi se ovi disbalansi ublažili. Iako se najveći prihodi ubiraju od turizma i povezanih grana, to ne znači da tu djelatnost treba dodatno poreski opterećivati, zbog rasta mandatne potrošnje u budžetu. Turizmu trebaju rješenja u saobraćaju i komunalnoj infrastrukturi, stabilan i predvidljiv ambijent i fiskalni okvir, a ne dodatni nameti. Isto se odnosi i na podršku sektoru vinogradarstva i vinarstva. Na primjer, vinske ture su dio turističke ponude, a ovaj sektor doprinosi ruralnom razvoju, zaposlenosti, pa i robnom izvozu. To je dio naše tradicije i dobra je veza turizma i poljoprivrede. Kada smo pregovarali liberalizaciju tržišta unutar CEFTA-e, kada smo pristupali Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i kada smo pregovarali Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju se EU – niko nam nije tražio akcize na mirna vina, bilo je potpuno logično i prirodno da je to mjera podsticaja ove proizvodnje i ponude, Crne Gore kao turističke destinacije. Svi su to razumjeli i podržali. Na bazi prozvodnje vina, dobili smo i bescarinsku kvotu za izvoz vina na tržište EU u visini od 16.000 hektolitara. Argumenti su bili na našoj strani i štitili smo naše vinare i vinogradare. To treba da radimo i danas, oni to zaslužuju.

Kada je riječ o fiskalnoj politici i strategiji, možete li ocijeniti predlog budžeta za 2025. godinu, posebno u kontekstu nivoa kapitalne potrošnje i najavljenih kapitalnih projekata? Da li smatrate da su oni adekvatno planirani?

Kapitalni budžet je nadasve nedovoljan i ne raste proporcionalno rastu BDP-a. Pravi indikator je njegovo učešće u BDP-u, a ne njegov apsolutni iznos. Veliki je broj programa i projekata, ali iznosi su za najveći broj korisnih ulaganja previše skromni, te se realizacija projekata produžava preko svih razumnih rokova. I pored velikih očekivanja u sektoru saobraćaja, mislim da je deficit kapitalnog budžeta, njegov nedovoljan nivo, najizraženiji u sektoru zaštite životne sredine, posebno u lokalnoj komunalnoj infrastrukturi, a posebno u upravljanju otpadom. Brzo pristupanje EU, pomoglo bi, ali i u međuvremenu, moramo i sami, uz kredite i grantove, ulaziti mnogo snažnije u ove investicije. Da nam se ne dogadja da se vraćaju IPA sredstva za projekat zaobilaznice Budva od 41 mil eura ili sredstva IPARD-a za poljoprivrednike od 2.5 mil eura. Suviše smo investiciono deficitarni, da bi smjeli sebi dozvoljavati ovakve gubitke evropskih grantova.

Svjedoci smo sporadičnih pokušaja Vlade da mjerama ograničavanja cijena zauzda inflaciju. Da li, prema vašem mišljenju, takve mjere mogu dati dugoročne rezultate i kako gledate na ovu vrstu intervencionizma, bilo kod cijena ili kod marži?

Ni jedan intervencionizam nije učinkovit na dugi rok. Postaju veći troškovi administriranja, odlučivanja, nadgledanja, kontrole i sankcija, nego što bi trebali biti efekti. To su lekcije još iz socijalizma i prekomjernog društvenog dogovaranja, a na kraju, sporazumi su se dugo pregovarali i često se nisu ni poštovali. U današnjim uslovima, upada se još i u zamku populizma, tako da nas ekonomska teorija i praksa intervencionizma uči da da ovim mjerama ne treba previše posezati, da one zahtijevaju visoke troškove administriranja, a efekti se teško kvantifikuju, te njihovo uvođenje bilježi trend opadajuće korisnosti. To nisu popularne mjere, te su više populističke mjere, okrenute u kratkom roku više prema glasaču, nego prema marginalnim kategorijama stanovništva.

Ograničavanje cijena i marži može djelovati kao kratkoročno rješenje za ublažavanje inflacionog pritiska, ali niti srednjoročno, a posebno ne dugoročno ne donose očekivanu korist. U situaciji gdje na tržištu djeluje nekoliko velikih trgovačkih lanaca s gotovo oligopolskim pozicijama, takve mjere mogu imati ograničen efekat. Istina je da se trgovci mogu buniti zbog manjih marži, ali njihova tržišna snaga i velika pregovaračka moć im omogućavaju da dio tereta prebace na dobavljače ili pronađu alternative koje im i dalje obezbjeđuju pristojan profit. Na taj način, privremene administrativne intervencije u formiranje cijena u suštini ne mijenjaju strukturni odnos snaga na tržištu.

Dugoročno posmatrano, uspješan recept protiv inflacije ne leži u kratkoročnim kontrolama cijena, već u jačanju konkurencije, ohrabrivanju ulaska novih igrača na tržište, diversifikaciji domaće proizvodnje, unapređenju poslovnog okruženja i smanjenju zavisnosti od uvoza. Dok se to ne ostvari, mjere ograničavanja cijena će biti tek privremeni “flaster” koji kupcima može pružiti kratkotrajno olakšanje.

Kako ocjenjujete trenutnu situaciju na tržištu rada u Crnoj Gori, posebno s obzirom na rast minimalne zarade, ali uprkos tome i dalje aktuelan odlazak radne snage u inostranstvo? Kakve politike bi mogle unaprijediti tržište rada?

Tržište rada je refleksija intenzivnih ekonomskih migracija koje su globalni fenomen. Rekordan je broj registrovane zaposlenosti (preko 257.000 u oktobru 2024.), tako da uz dinamičan rast BDP-a, na žalost, ne bilježimo pozitivne trendove produktivnosti rada. A produktivnost rada bi trebala biti osnovica za rast plata, a ne samo rast BDP-a i razne fiskalne reforme, bez prethodnih ozbiljnijih analiza sa aspekta održivosti javnih finansija. U strukturi zaposlenih sve je više strane radne snage, što vidimo već na svakom koraku, posebno u sektoru ugostiteljstva i gradjevinarstva. Sa druge strane, nezaposlenost se takođe značajno smanjila, ispod 33.000 registrovanih nezaposlenih bilježimo, ali oni, u većini, ili ne traže aktivno posao, ili su u sivoj zoni, ili pripadaju korpusu teško zapošljivih kategorija. Konačno, raspoloživa domaća ponuda, u značajnom dijelu, ne odgovara strukturi tražnje za radnom snagom. Kvalifikovani i najstručniji dosta odlaze. To su naše strukturne neravnoteže na tržištu rada, sa kojima se suočavaju i sve susjedne, pa i evropske zemlje. Moramo pojačati instrumente aktivne politike zapošljavanja, uvesti institut stalnog sezonskog radnika i jačati vezu svijeta obrazovanja i svijeta rada.

Digitalna transformacija i modernizacija poslovnog okruženja često se ističu kao prioritet. Koliko je crnogorska ekonomija spremna za ubrzanu digitalizaciju i šta bi trebalo unaprijediti da bi postala konkurentnija na globalnom tržištu?

Dosta dobro su prepoznate prioritetne mjere u oblasti digitalizacije u Reformskog agendi Crne Gore 2024-2027. godine. Ako se budu realizovale, bićemo mnogo bezbjedniji i uredicemo brojne registre, koji treba da budu javni, u korist građana.

Dosta se govori o zelenoj tranziciji i ESG standardima. Koliko je, prema vašem mišljenju, Crna Gora odmakla na tom polju i koji su ključni izazovi u ostvarivanju ciljeva održivog rasta?

Dobro je što su ESG standardi značajno krenuli u oblasti finansija, posebno u bankama i osiguravajućim društvima. Njihove će se aktivnosti prelivati i na realni sektor. To je dobrim dijelom posljedica politika centrala najvećeg broja aktivnih banaka u Crnoj Gori, ali se ona ipak sve evidentnije dešava u stvarnom životu. A na to nas sve više podstiču u EU standardi, standardi zelenog finansiranja i održivog razvoja. Evropska taksonomija repoznaje djelatnosti koje će postepeno biti isključene kao korisnici kredita, jer njihove aktivnosti negativno djeluju na životnu sredinu i povećavaju emisije gasova sa efektom staklene bašte. U drugoj fazi, na listi nepopularnih, naći će se i njihovi dobavljači. Doći ćemo i do registra kredita, sa aspekta GHG efekta. A ključne je faza uvođenja što većeg broja podsticaja za zeleno finansiranje, bilo kroz smanjenje kamatnih stopa ili neki drugi oblik podške. Uskoro, od 2026. godine, i na granicama EU, robe koje su u svojoj proizvodnji značajno uticale na rast GHG emisija, a žele se plasirati u Uniji, imace dodatno fiskalno opterećenje prilikom pristupa jedinstvenom evropskom tržištu. O tome treba misliti već dana, posebno kada je izvoz električne energije u pitanju, a to je trenutno naša najbolja izvozna roba.

(Bankar.me)

[1]            European Economic Forecast. Autumn 2024.