Stabilna i jaka valuta nekada je bila stvar prestiža i nacionalnog ponosa. U modernoj globalnoj ekonomiji jaka valuta postaje balast kojeg se po svaku cijenu treba riješiti.

Poigravanje sa vrijednošću vlastite valute globalna je igra koja traje već decenijama i nema naznaka da će ubrzo prestati. Zadnjih dvadesetak godina SAD su konstantno optuživale Kinu da svoju globalnu izvoznu ekspanziju dobrim dijelom bazira na svjesnom podcjenjivanju vrijednosti juana, kako bi kineski proizvodi na svjetskom tržištu bili jeftiniji u odnosu na njihovu zapadnu konkurenciju, prijeteći ekonomskim kontra mjerama u vidu dodatnih carina. Slično viđenje kineske monetarne politike imaju i u EU, ali glavni igrači, poput Njemačke, ne mogu baš previše glasno da se bune jer i sami direktno ili indirektno koriste ista sredstva.

Uvođenje eura kao zajedničke valute i za ekonomski uspješne i izvozno orijentisane zemlje poput Njemačke i manje uspješne poput Grčke, za rezultat je imalo da se vrijednost eura bazirala na nekom prosjeku između bogatog evropskog sjevera i siromašnijeg juga. Realno, to je značilo da je Grčka dobila valutu jaču od svoje ekonomije što je stimulisalo zaduživanje i uvoz, dok je njemačke proizvode na svjetskom tržištu učinilo jeftinijim nego što bi bio slučaj da je Njemačka zadržala marku. Time je konkurentnost njemačke ekonomije na svjetskom tržištu dodatno poboljšana.

U ovoj kombinaciji svi su, barem na početku, bili zadovoljni. Problemi su uslijedili naknadno, ali je bilo prekasno da se nešto suštinski mijenja, jer uprkos svim nedostacima, odustajanje od eura i povratak lokalnim valutama značio bi puno veću katastrofu za sve članice euro zone, pa je ta ideja stavljena ad acta.

I Evropljani valutu za obaranje imaju

Kao odgovor na masovno štampanje dolara nakon 2008. godine u igru se uključila i Evropska centralna banka (ECB), dijelom spašavajući evropske banke, dijelom prezadužene članice, ali prije svega pokušavajući spriječiti neočekivano jačanje eura u odnosu na dolar.

Vrijednost vodećih svjetskih valuta ionako je relativna i stvar percepcije, pa se njihova vrijednost konstantno mjeri u odnosu na drugu valutu, pri čemu egzaktni ekonomski pokazatelji nisu nužno presudan faktor. U principu, zdrava logika kaže da što se više štampa novca, njegova vrijednost je manja. Kako su Amerikanci prvi „otvorili slavine“, efekat je bio da je dolar postao jeftiniji u odnosu na euro. Potapanjem eura, kroz dodatno štampanje od strane ECB, ova razlika se smanjivala.

Japanci, koji takođe imaju bogato iskustvo sa štimanjem vrijednosti svoje valute, odnosno održavajući je nižom nego što bi realno trebala biti, dali su svoj doprinos kako se ne bi našli zatečeni. Tako se, vrlo brzo poigravanje sa vlastitim valutama pretvorilo u globalni valutni rat između SAD, EU, Kine, Južne Koreje i Japana, gdje je svako optuživao onog drugog da je „prvi počeo“, ali niti jedna strana nije smjela sebi dopustiti da ispadne iz utrke.

Strah od snažne valute

Kao upozorenje svima poslužio je primjer Švajcarske i švajcarskog franka, čija je vrijednost preko noći drastično skočila jer su investitori masovno počeli prodavati eure i dolare i kupovati švajcarske franke kao sigurno utočište. Preko noći švajcarske kompanije, prije svega farmaceutske i prehrambene koje su i glavni izvoznici, našle su se na koljenima, jer su zbog razlike u kursu odjednom njihovi proizvodi postali za trećinu skuplji. Iako se, teoretski, vrijednost konvertibilne valute utvrđuje na slobodnom tržištu, đavo je odnio šalu pa je švajcarska centralna banka dekretom fiksirala vrijednost franka prema ostalim valutama, kao privremenu mjeru.

Međusobne optužbe su nastavile da pljušte. SAD su optuživale Kinu i Njemačku da je vrijednost njihovih valuta nerealno niska, što im daje prednost i rezultira ogromnim američkim spoljno trgovinskim deficitom, čineći američke proizvode manje konkurentnim na svjetskom tržištu. Japan i Koreja su optuživali Kinu da vještački niskim kursom nastoji potisnuti njihove proizvođače, dok je istovremeno Kina optuživala Japan i Koreju da su oni ti koji nastoje steći prednost kroz obaranje vrijednosti svojih valuta. Svaki pokušaj SAD ili Kine da snižavanjem vrijednosti svojih valuta poprave položaj svojih izvoznika pratile su kontra mjere ECB i japanske i južnokorejske centralne banke, koje su obarale vrijednost svojih valuta, pa se vrlo brzo sve vraćalo na početnu poziciju.

Kada je svima postalo jasno da postoji realan rizik da se situacija otme kontroli i da sve skupa eskalira u globalni i nekontrolisani valutni rat sa nepredvidljivim posljedicama za sve, na samitu G-20, grupe koju čini 20 najvećih svjetskih ekonomija, održanom u septembru 2016. godine u Kini, zvanično je dogovoreno primirje u valutnom ratu. Svi su dali časnu pionirsku riječ da neće pokušavati steći prednost kroz vještačko obaranje vrijednosti svoje valute i privremeno, situacija se smirila.

U međuvremenu, svaka nova runda štampanja novca u SAD i EU bila je praćena najavama da će to pomoći i čitavoj ekonomiji i svim građanima, te čim se poveća zaposlenost i dostigne inflacija od dva posto, sve će se vratiti u normalu i biti kao nekada. Zaposlenost se povećala, broj nezaposlenih smanjio, ali ciljana inflacija od dva posto godišnje ostaje izvan domašaja zapadnih centralnih banaka, uprkos hiljadama milijardi svježe ubrizganog novca.

Čekajući inflaciju

Za SAD, EU i Japan podsticanje inflacije je strateški cilj i pitanje dugoročne održivosti javnih finansija. Realno, ne postoji način da SAD, većina članica EU ili Japan, vrate dugove, jer je nivo zaduženosti kada se sve sabere daleko iznad vrijednosti godišnjeg BDP-a, a u slučaju Japana i dvostruko veći. Šanse da se drastično poveća BDP takođe su nikakve, a podjednako je nerealno očekivati i da se značajnije smanji nivo zaduženosti kroz smanjenje budžetskih troškova.

Budžetski deficiti su hronični, a socijalna davanja i izdvajanja za odbranu i bezbjednost su neupitna i nedodirljiva. Tako da nema drugog načina da se zadrži postojeći nivo njihovog finansiranja bez redovnog zaduživanja svake godine za pokriće tekućeg deficita. Zato, kao jedino dugoročno rješenje preostaje inflacija, koja bi postepeno „pojela“ realnu vrijednost duga i sumu od hiljadu milijardi dolara učinila podnošljivom.

Izostanak inflacije i nije toliko čudan ako se ima u vidu da najveći dio besplatnog svježeg novca ubrizganog u bankarski sektor nije stigao do malih i srednjih kompanija i preko njih, kroz plate, do običnih smrtnika. Banke su zaključile da im je puno profitabilnije ulagati taj novac na finansijskom tržištu, gdje su cijene dionica eksplodirale dostigavši rekordne iznose, nezabilježene u dosadašnjoj istoriji.

Zato se igra sa štampanjem para i kamatama koje su oko nule nastavlja, a globalni valutni rat i dalje prijeti da eskalira. Uostalom, valutni rat samo je jedan segment globalnog ekonomskog rata za privrednu dominaciju, a oružje u vidu trgovinskih sankcija i kaznenih carina uveliko se čisti i podmazuje na svim stranama, pa bi se i valutni rat lako mogao ponovo vratiti na scenu.

U 2016. godini najveće svjetske ekonomije su dogovorile samo primirje a ne i kraj valutnog rata. Ako je suditi po onome što se dešavalo prethodnih nekoliko decenija nakon što se odustalo od zlatnog standarda početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, valutni ratovi su konstanta i od njih se nikada nije odustalo, već se samo u zavisnosti od trenutne ekonomske situacije njihov intenzitet pojačavao ili smanjivao. Vještačko obaranje vrijednosti vlastite valute ostaje i dalje jedno od najmoćnijih oružja i niti jedna ekonomska sila neće se odreći ove „alatke“, pogotovu sada, kada realno prijeti opasnost od eskalacije novog globalnog trgovinskog rata, prvenstveno između SAD i Kine.

Autor: Dražen Simić

Izvor: Bif.rs