Na pitanje koja osoba najbolje predstavlja najgore tendencije našeg brutalnog doba, prvo će nam na pamet pasti Jahja Sinvar (vođa Hamasa u Gazi), Binjamin Netanjahu, Kim Džong-un ili Vladimir Putin. Prije svega zato što smo bombardovani vijestima o tim liderima. Ako proširimo fokus i uzmemo u obzir užase koje zapadni mejnstrim mediji uglavnom ignorišu, vidjećemo da se vođe sukobljenih strana u građanskom ratu u Sudanu još više ističu. Novi ratni zapovjednici pokazuju šokantnu okrutnost i ravnodušnost prema sopstvenom narodu (ili svima koji žive u oblastima pod njihovom kontrolom), uključujući sistematsko ometanje i otimanje humanitarne pomoći.
Situacija u Sudanu razotkriva globalnu ekonomsku logiku koja u drugim slučajevima nije tako jasna. Na masovnim demonstracijama 2019. godine svrgnut je dugogodišnji diktator, Omar al-Bašir, čija je vladavina bar održavala privid mira i stabilnosti poslije secesije Južnog Sudana (pretežno hrišćanske zemlje koju sada potresa sopstveni građanski rat). Zatim je, nakon kratkotrajne prelazne vlade i obnovljenih nada u demokratizaciju, izbio brutalni rat između dvojice muslimanskih ratovođa: generala Abdela Fataha al-Burhana, vođe sudanskih oružanih snaga (SAF) koji je još uvijek nominalno šef države, i Mohameda Hamdana Dagala (poznatog kao Hemedi, što znači „mali Muhamed“), zapovjednika Snaga za brzu podršku (RSF) i jednog od najbogatijih ljudi u zemlji.
RSF stoji iza nekih od najtežih zločina u aktuelnom sukobu, uključujući masakr u Kartumu 3. juna 2019. godine, kada je ubijeno više od 120 demonstranata, na stotine njih ranjeno, a na hiljade žena silovano, dok su mnoge kuće opljačkane. Dagalove snage su pokrenule novi ciklus nasilja 15. aprila 2023. godine, kada su izvele napad na baze SAF-a širom zemlje, uključujući i glavni grad Kartum.
Iako obje strane tvrde privrženost demokratiji, niko takve tvrdnje ne shvata ozbiljno. Ono što zapravo misle jeste: „Prvo moramo da pobijedimo u ratu, pa ćemo poslije vidjeti.“ To je razumljiva pozicija. Za sve zainteresovane strane, nekakva pretežno benevolentna diktatura, nalik režimu Pola Kagamea u Ruandi, možda je najbolje čemu se realno mogu nadati.
Stvari dalje komplikuje uloga spoljnih sila. Ruska grupa Vagner, Libijska nacionalna armija (pod komandom Kalife Haftara) i Ujedinjeni Arapski Emirati navodno snabdijevaju RSF vojnim zalihama, helikopterima i oružjem u obimu koji mu daje značajnu nadmoć u odnosu na SAF. U međuvremenu, SAF nalazi svoje sponzore, prije svih Kinu.
Ali RSF ima još jednu veliku prednost: Dagalo kontroliše region bogat rezervama zlata, što mu omogućava da kupi oružje koje mu je potrebno. To nam je podsjetnik na tužnu istinu s kojom se suočavaju mnoge zemlje u razvoju: prirodni resursi mogu da budu izvor nasilja i siromaštva, koliko i podrška miru i prosperitetu.
Tipičan primjer je Demokratska Republika Kongo, koja odavno nosi prokletstvo rezervi kritičnih minerala, dijamanata i zlata. Da nema tih resursa, isto bi bilo siromašno, ali bi bar moglo biti srećnije i mirnije mjesto za život. Kongo je takođe primjer kako razvijeni Zapad doprinosi okolnostima za masovnu migraciju. Ispod površine „primitivnih“ etničkih strasti koje ponovo eksplodiraju u afričkom „srcu tame“, nepogrešivo se naziru konture globalnog kapitalizma.
Poslije pada Mobutu Sese Sekoa 1997. godine, Kongo je prestao da postoji kao funkcionalna država. Njegov istočni region sada je rasparčan između lokalnih ratovođa, čije vojske prinudno regrutuju i drogiraju djecu, dok održavaju poslovne veze sa stranim korporacijama koje eksploatišu rezerve minerala u regionu. Ovaj aranžman donosi korist za obje strane: korporacije dobijaju prava na rudarenje bez plaćanja poreza državi, a gospodari rata dobijaju novac za kupovinu oružja. Mnogi od minerala iz tih oblasti završiće u našim laptopovima, mobilnim telefonima i drugim proizvodima visoke tehnologije. Problem nisu „divljački“ običaji lokalnog stanovništva, već strane kompanije i bogati potrošači koji kupuju njihove proizvode. Uklonite ih iz jednačine i čitavo zdanje etničkih sukoba će se raspasti.
Kongo nije izuzetak, što pokazuje komadanje – ili, bolje rečeno, „kongoizacija“ – Libije poslije intervencije NATO-a i pada Moamera al-Gadafija 2011. godine. Od tada većim dijelom libijske teritorije vladaju lokalne naoružane bande koje naftu direktno prodaju stranim kupcima; to nam je podsjetnik koliko je kapitalizam riješen da obezbijedi stabilno snabdijevanje jeftinim sirovinama. To je ta mučna sudbina država sa prokletstvom resursa.
Tragičan ishod je da nijedan učesnik u tekućim sukobima nije nevin ni pravedan. U Sudanu, problem nije samo RSF; obje strane igraju istu brutalnu igru. Okolnosti se ne mogu objasniti „zaostalim“ narodom koji nije spreman za demokratiju, jer se zaista radi o kontinuiranoj ekonomskoj kolonizaciji Afrike – ne samo sa Zapada već i iz Kine, Rusije i bogatih arapskih zemalja. Ne treba da nas čudi što centralnom Afrikom sve više dominiraju ruski plaćenici i muslimanski fundamentalisti.
Janis Varufakis je rečito pisao o prelasku kapitalizma u „tehnofeudalizam“, čemu svjedoče faktički monopoli krupnih tehnoloških kompanija nad svojim tržištima. U zemljama kao što su Sudan i Kongo, međutim, na snazi je nešto što više liči na srednjovjekovni feudalizam. Zapravo, obje oznake su tačne: sve više živimo u kombinaciji visokotehnološkog i analognog feudalizma. Zato je Hemedi – čak i više od Ilona Maska – pravi avatar naše ere.
Slavoj Žižek
Project Syndicate
Peščanik.net, prevod: M. Jovanović
