Krajem maja MMF je objavio podatke o globalnom dugu, riječ je o prvom izvještaju koji sadrži sveobuhvatan skup proračuna javnog i privatnog duga u svim zemljama, a podaci sežu od kraja Drugog svjetskog rata pa sve do danas.
Prema izvještaju globalni dug je dostigao nivo od 225 posto svjetskog BDP-a, čime je oborio rekord iz 2009. godine kada je iznosio 213 posto. U nekim zemljama sastav duga se promijenio nakon što je javni dug zamijenio privatni u postkriznom razdoblju, javlja Guardian.
U grupnom zbiru ove brojke možda i nisu alarmantne u doba kada je ekonomski rast robustan u gotovo cijelom svijetu, a finansijska tržišta nisu zabrinuta zbog održivosti duga, te kamatne stope ostaju veoma niske. No, brojevi imaju tendenciju podupiranja hipoteze koja kaže da je tzv. intenzitet rasta duga povećan, odnosno da je više no ikad prije potreban veći nivo duga koja bi poduprla određenu stopu ekonomskog rasta.
Razlog tome je što rast nejednakosti dohotka i bogatstva u razvijenim zemljama distribuiraju potrošačku moć onima koi imaju sklonost da troše manje od svojih prihoda. Iako se taj trend smanjuje u zadnje vrijeme, posljedice su još uvijek prisutne. Osim toga, rast produktivnosti je usporen stoga danas ulaganja stvaraju manje outputa nego prije.
Italijansku vladu očekuje razgovor s MMF-om
MMF vladama poručuje da moraju akumulirati fiskalni suficit, ili barem smanjiti deficite u dobrim vremenima kako bi se bolje pripremili za novu krizu koja će doći prije no što očekuju. MMF-ove preporuke u sukobu su s poreskim rezovima američke administracije, ali i novom italijanskom vladom. Ako bi nova vlada sprovela svoje grandiozne planove oko minimalnog dohotka i povećanja javnih investicija, uskoro bi se mogli naći u problemima s MMF-om.
Ostaje pitanje šta će se dogoditi ako je rast duga vezan uglavnom uz privatni sektor? Od posljednje krize bankama su nametnuti daleko stroži kapitalni zahtjevi, a za regulatore je razvijen skup makrobonitetnih alata kako bi se regulatori mogli suprostaviti prevelikim kreditnim ekspanzijama povećanjem količine kapitala koje banke moraju držati, a sve s ciljem smanjenja ponude kredita prije no što ona dosegne novi opasan nivo, recimo ako cijene nekretnina počnu rapidno da skaču. Druga alternativa je nametanje ograničenja na zajmove ili minimalnog učešća na kupovinu nekretnina.
Nove vlasti su uspostavljene kako bi nadgledale primjenu makro alata. U Evropskoj uniji je to Evropski odbor za sistemske rizike (ESRB), kojim upravlja predsjednik Evropske centralne banke Mario Draghi, u Velikoj Britaniji nadležnost ima Odbor za financsjsku politiku (FPC) Engleske banke, a u SAD-u Vijeće za finansijsku stabilnost (FSOC).
Prebrz rast zajmova bez osiguranja
Ipak, između njih postoje značajne razlike, od sva tri FPC ima najveća ovlaščenja tako što može nametnuti protivcikličku zaštitu kapitala britanskim bankama. Tokom vremena Odbor je izrazio zabrinutost da lični zajmovi bez osiguranja rastu prebrzo.
Najnoviji izvještaj ESRB-a objavljen prošlog mjeseca pokazuje da su dodatne zaštite kapitala na snazi u Švedskoj, Norveškoj, Islandu, Češkoj i Slovačkoj kao odgovor na posebne uslove kreditiranja u tim zemljama. U međuvremenu se popisu tih zemalja pridružila i Francuska.
Američki sistem znatno je kompleksan. FSCOC kroz svoja ovlašćenja djeluje kao koordinator, a ne regulator, stoga ne može nametnuti protivcikličku zaštitu kapitala. Njegove pokušaje da kategorizuje velike američke osiguravače kao globalne sistemske kompanije spriječili su sudovi. Preostaje nada da su zahtjevi nametnuti od strane raznih američkih bankarskih regulatora odgovarajući. Makrobonitetna politika može funkcionisati na način kako je to predviđeno u Slovačkoj, međutim malo je vjerovatno da će doći do spašavanja tamo gdje je to najpotrebnije – na najvećem svjetskom finansijskom tržištu.
Izvor: LiderMedia
