Inflacija je termin koji ne volimo da čujemo. Izaziva nam loša sjećanja i strepnju. Ipak, ne možemo da zanemarimo da postoji. Zato nije nekorisno da ponešto znamo o ovom omraženom i njemu bliskim terminima.
Definicija: Inflacija predstavlja rast cijena.
Ako stvari posmatramo iz ugla novca onda možemo da kažemo da sa rastom inflacije svaki euro u našem novčaniku vrijedi sve manje pa njime možemo da priuštimo manje proizvoda ili usluga.
Kada stopa inflacije raste smanjuje se kupovna moć novca. Na primjer, ako je stopa inflacije 2% godišnje, onda će to značiti da ukoliko ste danas kupili mobilni telefon za 100 eura sljedeće godine u ovo vrijeme za istu taj telefon moraćete da izdvojite 102 eura.
Inflacija je posljedica koja opet ima svoje posljedice, ali ako je ona posljedica nečega onda mora da postoji uzrok. Šta je tačno uzrok inflacije?
Ako mislite da postoji jedan odgovor na ovo pitanje onda i niste baš u pravu. Ekonomska teorija prepoznaje više pravaca mišljenja kada je riječ o uzroku inflacije.
Inflacija tražnje ili situacija „novca ima, ali robe ne“. U ovom slučaju inflacija se javlja kao posljedica povećanja tražnje za robom i uslugama. Veća tražnja uz istu ponudu znači više cijene. Ovakav oblik inflacije tipičan je za brzo rastuće ekonomije.
Inflacija troškova ili „moja dobit, moj cilj“. Kada rastu cijene različitih sirovina i generalno troškova proizvodnje kompanije će se potruditi da taj teret prevale na krajnjeg kupca.
Recimo da imamo kompaniju koja proizvodi namještaj. Ako se u nekom trenutku povećaju troškovi nabavke drveta ili država uvede dodatni porez na eksploataciju šuma onda je kompanija suočena sa značajnim povećanjem troškova proizvodnje. Da bi sve ove dodatne troškove prebacila na kupce kompanija će pribjeći povećanju cijena i samim tim izazvati inflaciju.
Monetarna inflacija ili „novac u rukama“. Kao i svaka druga roba i novac ima svoju cijenu. Ako uprostimo, kao i kod svake druge robe cijena se određuje odnosom ponude i tražnje. Kada u jednoj privredi postoji previše novca to smanjuje njegovu vrijednost. To posljedično utiče da vrijednost ostalih dobara izraženih u dinarima raste pa na taj način dolazi do pojave inflacije.
Ono što sigurno možemo da kažemo za inflaciju jeste da ona ne utiče na sve ljude na isti način. Neki od nje mogu imati čak i koristi. To naravno na račun nekih drugih koji će od nje imati gubitke.
Radi lakšeg objašnjenja zanemarićemo uticaj deviznog kursa i skoncentrisati se samo na efekte inflacije.
Sa porastom stope inflacije banke i drugi kreditori gube dok dužnici dobijaju. Na primjer, pretpostavimo da ste od banke uzeli kredit na 10 godina i da vam je mjesečna rata 100 eura. Kako inflacija raste, „trošak“ od tih 100 eura se smanjuje. Ako je kamatna stopa na vaš kredit niža od stope inflacije to će vama kao dužniku donijeti još veću korist.
Ako ipak niste od onih koji uzimaju kredite već strpljivo štedite, inflacija nije vaš saradnik. U uslovima inflacije vaša štednja gubi svoju vrijednost. Ovo važi za sve osim za slučaj da ste novac ostavili na račun koji ima kamatu na nivou ili iznad stope inflacije.
Radnici sa fiksnim platama će takođe biti oštećeni jer kupovna moć njihovih plata ostaje ista u odnosu na cijene koje rastu.
Inflacija znači neizvjesnost o tome šta će se sljedeće desiti. To posljedično utiče na to da korporacije i potrošači troše manje, a ovo dugoročno šteti proizvodnji pa i cijeloj ekonomiji jedne zemlje.
Za kraj, ajde da se upoznamo sa još nekim povezanim terminima.
Deflacija je efekat suprotan inflaciji. Javlja se rijetko i uglavnom u vrijeme recesija i ekonomskih kriza. Kada je produžena može da dovede do depresije. Za deflaciju se najčešće vezuje termin deflatorna spirala. Kada se cijene smanjuju, svi odlažu trošenje zato što očekuju da će novac vrijedjeti još više sjutra. A onda, zašto trošiti i sjutra kada će dan kasnije vrijedjeti još više?
Rezultat ovakvog razmišljanja je da ljudi prestaju da troše u očekivanju da će cijene pasti još više. Ako se novac skuplja umjesto da se troši padaju profiti kompanija koje onda zauzvrat otpuštaju ljude kako bi smanjili troškove. Povećanje nezaposlenosti dalje smanjuje trošenje, pa se spirala nastavlja.
Dezinflacija je stanje između. U njemu je inflacija i dalje pozitivna, ali se stopa konstantno smanjuje.
Hiperinflacija je neuobičajeno brza inflacija koja mjesečno raste više od 50%. U ekstremnim slučajevima, može da dovede do sloma monetarnog sistema zemlje ili čak cijele ekonomije. Najznačajniji primjeri hiperinflacije u 20. veku dogodili su se u Njemačkoj, Zimbabveu, Nikaragvi, Mađarskoj i Argentini. Nama je dobro poznata hiperinflacija u SR Jugoslaviji od marta 1992. do januara 1994. godine kada su cijene duplirane na svakih 16 sati.
Stagflacija je rijetka kombinacija visoke nezaposlenosti, ekonomske stagnacije i visokih stopa inflacije. Ovo se desilo u industrijalizovanim zemljama tokom 1970-ih, kada je već poljuljana ekonomija bila suočena sa OPEC-ovim podizanjem cijena nafte koja je rezultirala skokom tražnje. Ovo je poslalo cijenu nafte i svih proizvoda koje koriste naftu na više, čak i kada je ekonomija usporavala.
Niko ne voli kada se cijene povećavaju, ali ni niska inflacija ne mora nužno biti dobra. Nedostatak inflacije može biti pokazatelj da ekonomija slabi. Zato inflaciju ipak ne možemo tako jednostavno označiti samo kao lošu. Sve zavisi od ukupne ekonomije, kao i od naše lične situacije.
Autor: tamara Đenadić, MojaFirma
