Malo je poznato da je i Boka sve do Prvog svjetskog rata mogla nositi ime zaliva svile jer se gajenjem svilenih buba i proizvodnjom svile bavilo čak 6.000 porodica. Taj podatak je skoro zaboravljen jer su gotovo sasvim nestali veliki razgranati dudovi-murve kojih je bilo mnogo na imanjima ali i na javnim površinama pa i na glavnom hercegnovskom trgu. Posječene su poslije Drugog svjetskog rata kada je trg popločan. Dud ili murve godinama niko više ne sadi, a samonikla stabla vlasnici sijeku, jer kako kažu, prljaju okolinu.
Na davnu tradiciju podsjetila je nedavno objavljenim naučnim radom “Svilarstvo u Boki Kotorskoj, 18-20 vijek” Novljanka, arhivistkinja Marija Crnić Pejović. Ona bilježi da je 1834. godine u Boki bilo 136 manufaktura, a među njima 13 predionica svile, sedam u Kotoru i šest u Herceg Novom. Samo u predionici braće Zutega u Prčanju bilo je zaposleno 50 ljudi, pišu Večernje novosti.
Gajenje svilene bube i proizvodnja svile počeli su u vrijeme kada je Bokom vladala Mletačka republika, a Venecija imala razvijenu manufakturu za izradu tkanina. Nastavljeno je i nakon što je Austrougarska preuzela vladavinu nad Bokom. Svila je upotrebljavana za izradu, uglavnom svečane odjeće ali je zanimljivo da je u ponudi bilo čak 16 vrsta svilenih tkanina: amoere, bavela, camelot, ganco, damast, dopio, velo… Od njih su izrađivani djelovi građanskog odijela, košulje, kotule (suknje), kamižole (kraće jakne).
Kolika je važnost pridavana proizvodnji svile ilustruje podatak da su sve vlasti podsticale sadnju dudova jer je lišće bijele murve glavna hrana larvi svilene bube. Tako je ostalo zabilježeno da je hercegnovska opštinska uprava 1877. godine dobila 50 korena murve koji su podijeljeni proizvođačima, ali je naloženo i da se tri stabla zasade na gradskom zemljištu na Karači u blizini Starog grada. S ciljem da unaprijedi svilarstvo, državna uprava je “muktice” (besplatno) dijelila sjeme svilene bube, a činile su to i crkvene vlasti. Zainteresovanima su data štampana uputstva i organizovana predavanja iz ove oblasti kako bi proizvod koji je nuđen na tržištu bio što kvalitetniji. Proizvodnja i izvoz čaura i svilenih niti donosili su korist državnoj blagajni, ali i ublažavali teško ekonomsko stanje stanovništva u ovom kraju. Ipak je zarada uzgajivača u odnosu na uloženi trud bila mala. Zvuči nevjerovatno, ali je tada vođena i uredna evidencija broja stabala bijelog duda, pa se tako zna da je u Boki oko 1820. bilo 35.000 stabala. Više je bilo jedino stabala maslina čiji se zasadi proteklih godina obnavljaju.
Ako su murve zaboravljene i nestale i ako niko u onome što je relativno lako obnovljivo, bar kao tradicija, ne prepoznaje nikakvu novu mogućnost proizvodnje, male i vrlo ekskluzivne, utješno može biti što Herceg Novi od ove godine obnavlja zasade mimoze.
Večernje novosti
