Upoznajte Frances Perkins – prvu ženu predsjedničkog kabineta i glavnu arhitektkinju mnogih projekata koji žive decenijama kasnije.

Socijalni radnik, glavni pregovarač i zagovarač radničkih prava, bila je svjedok teškoća sa kojima su se suočavali radnici prije i tokom velike depresije – i kao sekretar za rad, radila je na mjerama u nadi da će ublažiti socijalne bolesti poput nezaposlenosti i siromaštva.

Perkinsova zaostavština uključuje socijalno osiguranje za podršku radnicima sa invaliditetom i u starosti, radnu nedjelju od 40 sati, minimalnu platu i kraj dječijeg rada. Tu nije kraj, izgradila je nacionalni sistem naknada za nezaposlene.

Taj sistem trenutno ubacuje milijarde dolara u džepove radnika, tako da oni mogu nastaviti da plaćaju račune i hrane svoje porodice tokom pandemije virusa korona.

“Bila je pokretačka snaga. Bez nje socijalno osiguranje ne bi postojalo, a bez nje ne postoji program osiguranja za slučaj nezaposlenosti u zemlji”, rekla je Kristin Dovnej, koja je deceniju provela proučavajući život Perkinsonove.

“Postoji čitav niz ljudi čiji će finansijski spas doći jer je postojala Frances Perkins”, kaže ona.

U posljednje tri nedjelje, više od 16 miliona Amerikanaca podnelo je zahtjev za pomoć u slučaju nezaposlenosti, pošto su se preduzeća zatvorila radna mjesta usljed korona virusa.

Ekonomisti procjenjuju da će se gubitak radnih mjesta nastaviti tokom narednih nekoliko mjeseci, što će možda dovesti do nivoa nezaposlenosti koji nisu viđeni od tridesetih godina.

Kako bi pomogli radnicima za to vrijeme, Kongres i Fed stvorili su bilione dolara podsticajnih programa, koji uključuju kredite za mala preduzeća, plaćena bolovanja i čekove za domaćinstva.

Najbrža finansijska pomoć stiže, međutim, u obliku naknada za nezaposlene, koje je Kongres proširio na dodatnih 600 dolara nedeljno u trajanju do četiri mjeseca, pored državnih davanja.

Perkinsova je stvorila nacionalni sistem osiguranja za slučaj nezaposlenosti 1935. godine kao dio Zakona o socijalnom osiguranju. Procjenjuje se da je stopa nezaposlenosti u tom trenutku bila iznad 20% četiri godine zaredom, a malo radnika je imalo druga sredstva za nadoknadu izgubljene zarade. U tom trenutku radna snaga je bila pretežno muška, a kada su muškarci koji su zarađivali izgubili posao, čitave porodice su često gladovale.

Perkinsova je bila prava osoba, na pravom mjestu i u pravo vrijeme.

Prije nego što je postala sekretarka rada u ranim pedesetim, Perkins se već decenijama zalagala za prava radnika. Studirala je ekonomiju i sociologiju. Posjećivala je fabrike i tamo dokumentovala užasne uslove rada, i volontirala u agencijama za socijalnu službu i seoskim kućama.

Umrla je 1965. godine, a sada malo Amerikanaca i zna njeno ime čak i ako se oslanjaju na njene programe.

Šta bi Perkinsova imala danas da kaže za Amerikance koji se bore sa ekonomskom krizom?

Sarah Peskin, ukazuje na jedan citat koji se sada čini podjednako relevantnim kao i prije 85 godina.

“Proces oporavka nije jednostavan “, govorila je ona.

“Ne možemo biti zadovoljni samo improvizovanim aranžmanima koji će nas prevariti nad trenutnim vanrednim situacijama. Moramo osmisliti planove koji neće samo ublažiti današnje bolesti, već će spriječiti, koliko je to moguće, njihovo ponavljanje u budućnosti”, govorila je ona.

Izvor: Telegraf