Nekada je svijet drhtao pred surovim turskim ratnicima, a danas desetine miliona turista hrle na noge njihovim potomcima koji su se pročuli po ugađanju gostima. Turska svoj turistički bum duguje strategiji koja je usvojena prije više od četiri decenije, a koju su vlasti sprovodile vrlo istrajno, vješto kombinujući državni intervencionizam sa podsticanjem privatnog preduzetništva i tržišne konkurencije.

Uprkos ratovima u okruženju, posljedicama katastrofalnog prošlogodišnjeg zemljotresa i visokoj inflaciji, procjenjuje se da će Tursku ove godine posjetiti preko 50 miliona turista. Veći broj posjetilaca bilježe samo Francuska, Španija, SAD, Kina i Italija. Ta industrija zapošljava preko 2,5 miliona ljudi, ostvaruje prihode od 24 milijarde dolara i doprinosi sa oko 12% nacionalnom BDP-u, što Tursku takođe svrstava u vrh svjetskog turizma.

Slično stanje traje već godinama i djeluje prirodno za mediteransku zemlju sa 7.200 kilometara obale i pozicijom na razmeđi Evrope i Azije, gdje se od pamtivijeka susreću ili sudaraju velike svjetske civilizacije, taložeći neprocjenjivo arheološko, kulturno i drugo nasljeđe. Ipak ima onih kojima pamćenje seže prije kasnih osamdesetih godina prošlog vijeka, kada je ideja o ljetovanju u Turskoj izgledala kao ozbiljna avantura.

Tada su se, barem sa naših prostora, turističke posjete mahom svodile na Istanbul. Podrugljivo su ih zvali „šverc turama“, jer su od turista zainteresovanih za Aja Sofiju ili Plavu džamiju, često bili brojniji oni naoštreni za besomučno cjenkanje po tamošnjim bazarima oko kožnih jakni, nakita i sličnih drangulija namijenjenih preprodaji.

Kako jedan zakon može da promijeni cijelu zemlju

Prekretnica je započela 1982. godine, kada je u Turskoj boravilo samo 1,2 miliona turista, naspram 5,3 miliona posjetilaca u Grčkoj, sa kojom Turska, osim turbulentne istorije, dijeli i najveći dio mediteranske granice. Napredak turizma u Turskoj bio bi još očigledniji kada bi se poredio sa nekim drugim destinacijama, imajući u vidu da je i grčki turizam od tada vrtoglavo rastao, premašivši 30 miliona turista godišnje. Ali to je tek 60% sadašnjeg broja turista u Turskoj.

Da rast obima prati i napredak u kvalitetu, pokazuje i to što su danas turski turistički stručnjaci često konsultanti ili direktni investitori u zemljama sa mnogo dužom turističkom tradicijom. Posebno su bili uspješni u diversifikaciji i razvoju alternativne turističke ponude, koja sada obuhvata i zdravstveni turizam, pripreme sportista i sve više atrakcija u unutrašnjosti zemlje.

Teško je naći primjer u svijetu da je jedan zakon toliko promijenio neku zemlju kao što je to učinio Zakon o turizmu koji je Turska usvojila 1982. godine. On je postao kohezioni strateški dokument, na koji su se godinama nadovezivali drugi propisi i sa kojim su se usklađivale mjere i politike za brojne djelatnosti.

Zasluge za njegovo donošenje pripadaju vladi Turguta Ozala, koji je kasnije bio i predsjednik Turske. Vjerovatno nije slučajnost što je na mjesto premijera, premda inženjer po obrazovanju, došao kao istaknuti ekonomista Svjetske banke. Bezrezervna podrška Vašingtona, njegovih saveznika i pratećih institucija svjetskog poretka zasnivala se na uvjerenju da će Ozal dati zamah reformama koje je početkom 20. vijeka započeo Kemal Ataturk.

Otkada je Ataturk sproveo dramatičnu modernizaciju zemlje, načinivši je sekularnom državom i republikom, podrazumijeva se moćna američka podrška Turskoj kao ključaru Bosfora i graničaru prema Rusiji i Bliskom Istoku, ali i rijetkom uspješnom primjeru demokratske tranzicije u jednoj od najvećih i najuticajnijih islamskih zemalja.

Para vrti gdje burgija neće

Ozalova strategija za razvoj turizma bila je usmjerena na brz i veliki rast deviznih prihoda, uz smanjivanje hronične nezaposlenosti. Ako je bilo skepse prema takvom planu, utihnule su kada je Turska već početkom devedesetih godina utrostručila broj hotelskih kapaciteta na 173.000 kreveta i premašila broj od pet miliona turista. Kao ekonomista, Ozal je znao da time jača tržišnu i izvozno orijentisanu privredu, a kao političar je računao i na dugoročne pozitivne učinke zbog većeg otvaranja prema zapadnom kapitalu, standardima u poslovanju i kulturnom uticaju.

Turskoj nije bilo lako da prevaziđe konzervativno nasljeđe po kojem je tradicionalna elita vijekovima poticala iz ratničkog, a ne iz poslovnog miljea. Ona je sa visine gledala Grke, Jevreje, Jermene i pripadnike drugih manjina kojima je Otomanska imperija prepuštala najveći dio privrednih aktivnosti. Kada je većina njih nestala u ratovima početkom prošlog vijeka, nastao je dugogodišnji privredni vakuum. Ratnička narav je veoma daleko od slike nasmijanog domaćina koji udovoljava hirovima razmaženih, nekad i osornih turista. Ipak, u Turskoj je došlo do takve promjene i ona se danas diči izuzetnim poslovnim ljudima u turizmu i u drugim oblastima.

Ovo ne znači da je uspjeh bio unaprijed zacrtan i da je turski turistički bum bio pošteđen izazova i grešaka, ali impresivan niz mjera kojima je država sprovodila jednom usvojenu strategiju, dokaz je istrajnosti na tom putu. Država nije škrtarila u direktnoj i indirektnoj podršci. Uvodila je značajne poreske olakšice, oslobađanja od carine, ustupala državno zemljište i davala podsticaje za ulaganja koji su od 1985. do 1992. dostigli ondašnjih 422 miliona dolara. U istom periodu, Turska turistička banka i Turska razvojna banka su odobrile 710 miliona dolara za povoljne namjenske kredite, a visina stranih investicija u turizam skočila je na 1,25 milijardi dolara.

Brojne pogodnosti koje su stajale na raspolaganju investitorima uključivale su subvencionisane cijene električne energije, gasa i drugih komunalija, ubrzano dobijanje raznih dozvola kao i lakše zapošljavanje stranih radnika. Istovremeno su tekle ogromne državne investicije u saobraćajnu i drugu infrastrukturu, ali i u moderne marketinške kampanje kojima je Turska gradila turistički brend. Tome su doprinosili i aranžmani sa najvećim turističkim operatorima, posebno iz Njemačke i drugih zemalja sa velikom turskom dijasporom.

Vlasti su reformisale i školstvo da bi obezbijedile odgovarajuće kadrove, kao i inspekcijske službe koje su bile zadužene za poboljšanje komunalnih i sanitarnih standarda. Uporedo su cvjetali građevinarstvo, poljoprivreda, sektor saobraćaja i druge usluge. Sve to je uticalo na rast standarda i modernizaciju cjelokupnog turskog društva.

Zašto je teško kopiranje ovog modela?

Način na koji se Turska pozicionirala na svjetskoj turističkoj mapi privlačan je onima koji vjeruju u moć državnog intervencionizma, ali samo ukoliko ne zanemare koliko je to u ovom slučaju uspješno kombinovano sa podsticanjem privatnog preduzetništva i tržišne konkurencije. Državna podrška je možda i nužna kada se, kao ovdje, praktično kretalo od nule, a bila je uspješna jer je sprovedena sa zadivljujućom disciplinom i istrajnošću, uprkos političkim promjenama koje su se i tamo u međuvremenu događale.

Turska država je pokazala i zrelost, jer se oduprla iskušenju da sama izigrava preduzetnika, usmjerivši se uglavnom na stvaranje odgovarajućeg poslovnog ambijenta. To je uključivalo i mjere za podsticanje konkurencije, što je rezultiralo visokim kvalitetom usluga. Ne treba imati iluzije da je sve to prošlo bez korupcije i protežiranja podobnih, ali činjenica da je Turska već godinama u vrhu svjetskog turizma upućuje na to da su ipak opstajali samo oni koji su razvili uspješan i održiv poslovni model.

Postizanje ravnoteže između intervencionizma i liberalizacije je vjerovatno najteže prekopirati iz turskog modela, pošto je prema nekim mišljenjima, ta vještina djelimično rezultat imperijalnog nasljeđa. Imperije su složene cjeline, sastavljene od različitih teritorija, naroda i kultura, koje nije moguće dugoročno održati na okupu golom silom, bez suptilnog usklađivanja među njima i svih njih sa cjelinom. Zato dugovječne imperije raspolažu kompetentnim i efikasnim upravljačkim i administrativnim aparatom, čije vještine i znanja ne nestaju preko noći. Ta baština je jedna od tajni njihove moći regeneracije i ponovnog uzdizanja uprkos povremenim istorijskim padovima.

Vladan Žarković

Biznis & finansije 226, oktobar 2024.