Januar 1982: “Ako komunisti i socijalisti ne rasvijetle do kraja problem državno-birokratskog monopola i despotije koja se pompezno prikazuje kao diktatura proleterijata, onda komunisti mogu odigrati ne samo konzervativnu nego i reakcionarnu ulogu.”
Prošli su novogodišnji praznici, pukla kočnica na vozilu za cijene. Odosmo! Ura! Prvo nas je predlogom o povećanju za lijepih 25% šarmantno šokirala STRUJA. A prije toga smo bili šokirani obećanjem (i časnom riječju!) da ove godine inflacija ne sme da bude veća od 25, pardon, od 15 odsto.
Naš skromni prilog ovakvom stanju stvari izgledao bi ovako. Kad smo već obećali i zarekli se da ćemo štedjeti na svakom mjestu u interesu stabilizacije, sa neskrivenim zadovoljstvom prenosim tekst Tanjugove vijesti objavljen u Politici, 9. januara ove godine.
Tamo stoji:
“Opasno buja administracija” (to je naslov teksta).
Izdvajamo dijelove:
“I korišćenju radnog vremena bi trebalo posvetiti više pažnje. Jer, prema nekim pokazateljima više od 350.000 radnih ljudi u Jugoslaviji dnevno izostaje s posla.”
Tu je u pitanju sigurno sopstveno imanje – radiš kod sebe na njivi ili u bašti, a socijalno ti nadoknadi izostanak. Čist račun, duga ljubav. Dok “boluješ” na svojoj njivi, preduzeće ti plati što nisi ni nosa promolio u njegovu halu. Kud bi bolje!
Ima još:
“Zapošljavanje u vanprivredi je i dalje problem kome se mora posvetiti veća pažnja. I pored svih upozorenja povećava se administracija, pa danas, od šest miliona zaposlenih u društvenom sektoru u nas, samo oko dva miliona lica radi u industriji.
Nije obuzdano ni trošenje društvenih sredstava za dnevnice, reprezentaciju i putne troškove. Samo su troškovi za reprezentaciju za šest mjeseci prošle godine, u poređenju sa istim vremenom u 1980, u privredi porasli za 43%, dok su dnevnice za službena putovanja u inostranstvo porasle za 54%, a da izvoz pri tom nije znatnije povećan”.
Ha, kad smo takvi po prirodi. Volimo da putujemo.
S obzirom na devalvaciju dinara, i ne čudi što su troškovi putovanja u inostranstvo tako malo porasli, samo 53 odsto.
Naš narod kaže: “Ne kuva pitu ko ima već ko je naučio”. Pa sad, ako je naš predstavnik navikao da putuje, naći će taj načina da se nekud dene, makar mu se samo prohtjelo pišnuti na Jelisejskim poljima, ili u Majnu.
Za izvoz, za potrebe radne organizacije ko te pita. Jesi li bio preko? – jesam! Ima još toga:
“I troškovi korišćenja službenih automobila stalno rastu i proširuje se broj lica kojima službeni automobili stoje za lično korišćenje. Korišćenje službenih kola u privatne svrhe, rečeno je na sjednici, iritira javnost. Zato ovu pojavu treba suzbiti do kraja.”
Kako šofer službenih kola da suzbije svog šefa koji mu jednostavno, uz smešak, kaže: “Pali, burazeru, moram da stignem.”
Koliko se to puta ponovi u toku dana, u radno i neradno vrijeme. Teško će upaliti to sa gašenjem službenih automobila u svako doba dana i noći. Kad može da ih ima omladinski funkcioner u nekoj provinciji, što ih ne bi imala i radna organizacija!
Za kraj smo ostavili onu cifru od šest miliona zaposlenih u društvenom sektoru, a samo oko dva miliona od tog broja u industriji.
Naime, riječ je o fenomenu bujanja birokratije.
Koliko su se puta naši rukovodeći ljudi i forumi u kojima sejde i odlučuju, zarekli, čak zakonskim klauzulama, da nema govora o povećanju birokratskog aparata – pa uzalud.
Protivno svim pravilima, crv birokratije ima protiv sebe ništavno stablo i buši ga kao pacov sir. Prodire i prodire, i uvećava se njegovo glomazno tijelo. Otud nam je tako kako jeste.
A lijek se izgleda, bez radikalnijeg reza, neće ni moći naći.
Htio bih samo da podsjetim na riječi profesora Vranickog iz “Marksizma i socijalizma:”
“Ako komunisti i socijalisti ne rasvijetle do kraja problem državno-birokratskog monopola i despotije koja se pompezno prikazuje kao diktatura proleterijata – onda komunisti mogu odigrati ne samo konzervativnu nego i reakcionarnu ulogu. A to je za komuniste i marksiste sigurno najnepoželjnije rješenje.” Utoliko se i pitamo: je li moguće da smo dogurali dotle da nam se birokratski aparat umnožava sam od sebe i da ne možemo da zaustavimo taj čudan oblak skakavaca. Odatle bi možda bilo daleko korisnije početi razgovor o stabilizaciji. Ali: mi u klin, mi u ploču … mi u prst, mi po prstu.
Napisao: Milan Nenadić (Zum reporter, 1982.)
Izvor: Yugopapir
Foto: Tacno.net
