Poslanici Evropskog parlamenta nisu loše plaćeni – u prosjeku oko 8.400 eura mjesečno. Pa ipak, gotovo trećina njih zarađuje i nešto sa strane.
Rekorder je Antanas Guoga, poslanik Evropskog parlamenta iz Litvanije koji priznaje da obavlja čak 16 djelatnosti – političar, preduzetnik, pa čak i profesionalni igrač pokera. Nije loša ni političarka bavarskih demohrišćana (CSU) Angelika Nibler koja je angažovana na 14 dužnosti. Njena koleginica iz iste stranke Monika Holmajer samo na 13.
Guoga je od jula 2014, kada je izabran za euro-poslanika od paralaenih angažmana zaradio najmanje milion i 428.387 eura, ali je ispred njega Italijan Renato Soru koji je prijavio milion i 565.000 eura dodatnih prihoda godišnje – to je njegova zarada „samo“ četiri dodatne aktivnosti, ali među njima je i direktorsko mjesto telekomunikacione firme „Tiskali“.
Postoje najmanje dva razloga za ljutnju na poslanike.
Ko god je pratio zasijedanje Evropskog parlamenta mogao je da vidi koliko brzo se tamo glasa o najrazličitijim pitanjima. A građani koji su birali te poslanike možda bi mirnije spavali kada bi mogli da vide da poslanici znaju o čemu glasuju.
Drugi razlog jeste to što mnogi poslanici možda i previše dobro znaju kada treba dići ruku, jer tokom svoje (plaćene) aktivnosti u udruženjima, organizacijama i kompanijama dolaze u kontakt s određenim interesnim grupama koje biti da im budu i važnije od njihovih birača. Drugim riječima, da se tako otvaraju vrata lobijima.
Upravni odbori, sitni pokloni, putovanja…
Upravo zato te dodatne aktivnosti euro-poslanika i interesuju organizaciju „Transparensi internešenal“. Ona redovno provjerava njihove dodatne aktivnosti i podnosi izvještaj o njihovim prihodima. Prema najnovijem, ispada da gotovo trećina (31%), ima bar neki „poslić sa strane“. Naravno među njima ima velikih razlika.
Poslanici iz Francuske su tako dodatno zaradili ukupno 4,6 miliona eura, iz Italije 2,6 miliona, a iz Nemačke oko 1,4 miliona eura pored svojih redovnih prihoda kao zastupnici. „Transparensi internešenal“ konstatuje da su najbrži kod traženja dodatnih zanimanja poslanici desnih stranaka udruženih u Evropu nacija i sloboda (više od polovine, dok ih je najmanje među poslanicima stranaka lijeve orijentacije).
Evropski parlament je odraz društva i zato je normalno što među poslanicima ima i preduzetnika, vlasnika firmi, pa ako hoćete i igrača pokera, ali problem je to što neke od poslanika plaćaju i organizacije koje otvoreno zastupaju određene stavove. Spominju se tako komesarka EU za pravosuđe Vivijan Reding koja je članica upravnih odbora rudarskog preduzeća „Nirstar“ i nekadašnjeg fotografskog giganta „Agfa“, euro-poslanica Agnes Jongerijus koja je u nadzornom odboru Holandske pošte ili Austrijanac Paul Ribig koji je istovremeno i zvaničnik austrijske Trgovačke komore.
„Transparensi internešenal“ u svom izvještaju optužuje i lidere Evropskog parlamenta da ne čine dovoljno kako bi se spriječio sukob interesa, „sitni pokloni“ i lobiranje među poslanicima. Odgovarajući etički propis je doduše prihvaćen 2012, ali je kontrola slaba, a nadležni odbor nije nezavisan od predsjednika Parlamenta. U proteklih pet godina bilo je najmanje 24 kršenja načela koje je Evropski parlament sam donio, a da nijednom nije došlo do bilo kakvih sankcija.
Zaboravni poslanici
Članovi Evropskog parlamenta najčešće ne prijavljuju svoje prihode, poklone koje dobijaju ili pozive na određene manifestacije. Poslanici „zaboravljaju“ da prijave i „prijateljska“ putovanja koje im plaća neka strana vlada – recimo plaćen put u Azerbejdžan 2013. gdje je trebalo da kontrolišu predsjedničke izbore – a put im je platio predsjednik te zemlje.
„Transparensi internešenal“ podsjeća da bi takve stvari bile nezamislive čak i u samim članicama EU. U Francuskoj npr. nezavisno tijelo ima široka ovlašćenja da kontroliše šta radi i koliko zarađuje svaki pojedini poslanik u parlamentu u Parizu. U Briselu – toga nema.
B92
