Evropska centralna banka zvoni na uzbunu jer je inflacija u zoni eura praktično na nuli. Zato se želi odustati i od dalje državne štednje. Ali, šta je to toliko loše u deflaciji, pita u komentaru za DW Rolf Wenkel.
Ako se vjeruje upozorenjima pretežno anglosaksonskih ekonomista i Međunarodnom monetarnom fondu, onda je deflacija – dakle pojava kada cijene padaju – strašna otprilike kao kuga. A ona je izgleda već nastupila u Evropi, javljaju mediji, jer evropska kancelarija za statistiku kaže kako je stopa inflacije u zoni eura od septembra “lagano negativna”.
Ekonomisti nam tvrde kako je to gore od kuge, jer padom cijena počinje kobna spirala prema dnu: pad cijena investitore i potrošače navodi na atentizam, dakle suzdržanost prema tržištu. Što je potpuno razumljivo: ko računa da će cijene još više padati, odgađa kupovinu za neki kasniji trenutak kad će onda sve biti jeftinije, a time onda pada i potrošnja građana.
Preduzeća koja vide da potražnja pada onda neće niti investirati. Jer preduzeća ulažu kad računaju da će potražnja biti veća, a ne tek kad centralna banka drži kamatu skoro na nuli i doslovce moli banke da uzmu novac. Ali kad investicije i potražnja stanu, onda nije daleko ni trenutak kada će propasti i vrijednosti dionica i nekretnina. A to je već sljedeći stepen spirale, jer onda raste i nezaposlenost i drastično se povećava broj stečajeva. Najveća opasnost deflacije, tvrde ti ekonomski stručnjaci, leži u samoj ekonomiji koje svojom logikom još ubrzava opštu propast.
Ali polako: još nipošto stanje nije otišlo tako daleko niti mora tamo otići. Jer jedna prava deflacija nije tek privremeni, nego trajni pad čitavog nivoa cijena. A to još ni izdaleka nije nastupilo samo ako je u zoni eura poneki mjesec inflacija malo kliznula u minus. Zato nema smisla niti govoriti o deflaciji pojedinih proizvoda: niko ne mora imati grižu savjesti ili se bojati za svoju budućnost samo zato jer je cijena nafte pala ispod 50 dolara za barel.
Drugo, nipošto nije sigurno da pad stope inflacije nužno znači i gušenje ekonomskog rasta. U 19. vijeku se moglo vidjeti da su dugo vremena u mnogim zemljama privrede manje ili više kontinuirano rasle, makar su cijene padale. To se tada moglo zahvaliti boljim uslovima rada i boljoj produktivnosti.
Prava deflacija se tek dogodila jedan jedini put, u Sjedinjenim Američkim Državama od 1929. do 1933. Tada su cijene padale i po deset posto godišnje i to je paralizovalo čitavu ekonomiju. Iz tog doba i potiče toliki strah Amerikanaca od deflacije kao svojevrsna druga strana iste medalje strahu od inflacije kojeg su tada okusili Njemci. Ali deflacija u tridesetima je bila izazvana činjenicom da su mnoge banke propale i da je bilo sve manje novca za kredite.
Mjere sanacije banaka u krizi eura su uspješno spriječile takav “credit-crunch”. A i u Japanu gdje je više od deset godina trajala deflacija mogao se zabilježiti i lagani ekonomski rast.
Pad cijena u zoni eura se, uzgred rečeno, ne može svesti samo na činjenicu da su pale cijene za benzin i lož-ulje ili da je Evropska centralna banka sa svojom politikom “skoro-nula posto kamata”, došla do kraja svojih mogućnosti. Ne, to je mnogo više i pokazatelj kako se problematične zemlje južne periferije zone eura nalaze na pravom putu.
Jer upravo tamo cijene padaju brže nego igdje drugdje, jer očito i prve reforme počinju pokazivati učinak. Tamo više nema prevelikog broja zaposlenih u javnom sektoru, tamo se režu privilegije i smanjuju plate. Naravno, to boli. Ali na kraju ovog internog smanjivanja troškova stoji i nagrada koja će na kraju voditi i izlasku iz krize: ponovno sticanje konkurentnosti na međunarodnom tržištu.
