Japanski premijer Šinzo Abe je uporan u namjeri da do kraja sprovede kenzijanski ekonomski model, koji je već poznat pod imenom “abeekonomija”.
A eksperti Organizcije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) vjeruju da će zemlja “izlazećeg sunca” zahvaljujući takvom programu ponovo biti, zajedno sa SAD, motor budućeg rasta globalne ekonomije.
U najnovijem izveštaju OECD, koji obuhvata analizu ekonomske situacije u 33 industrijske najrazvijenije zemlje svijeta, navodi se da su zahvaljujući odlučnoj primjeni stimulativnih metoda rasta, privrede Japana i SAD sada “u odličnoj formi”.
Japanski ekonomisti i analitičari nisu, medjutim, sigurni da li će “abeekonomija” , u kojoj je glavni akcenat stavljen na ekspanzivnu monetarnu politiku i veću javnu potrošnju, uspjeti da brzo “uguši” deflaciju koja muči treću po snazi svjetsku ekonomiju, sa manjim prekidima, već približno dvije decenije.
“[widgets_on_pages id=”Turizam”]”
Deflacija se, inače, odlikuje stagnacijom ili negativnim rastom cijena, smanjenjem tražnje, rastom nezaposlenosti i, u cjelini gledano, lošom privrednom aktivnošću.
Poznati profesor sa američkog Prinston univerziteta Pol Krugman, raniji dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, odlučno tvrdi da je glavni problem u Japanu, tokom protekle dvije decenije, bila nedovoljna likvidnost.
Deflacija je samo pogoršavala dužničko breme i uticala negativno na sve druge ključne pokazatelje japanske privrede i zbog toga je Krugman zaključio da se Tokio, primjenjujući obiman program stimulisanja privrednog rasta, konačno opredijelio za opciju koja jedino može zemlju izvesti iz višegodišnje i sve teže privredne krize.
U krugovima japanskih ekonomista, koji prave nezavisne analize, kažu da ne treba previše žuriti sa optimističkim zaključima oko stanja zdravlja japanske privrede, već valja sačekati da prodje oko godinu dana prije nego što se daju ozbiljnije ocjene o korisnosti ili štetnosti “abeekonomije”.
Analizom situacije u japanskoj privredi bavi se i američki Fond Rubini, čiji stručnjaci su posebnu pažnju obratili na poresku politiku japanske vlade u tekućoj finansijskoj godini koja ističe 31. marta 2014.
U Analizi Fonda Rubini se izražava sumnja da će vlada premijera Abea u japanski budžet , za ovu finansijsku godinu, uključiti i obavezni porez na prodaju za korporacije.
Ukoliko se, medjutim, takvo poresko opterećenje ipak primjeni, steći će se uslovi da vlada snizi neke druge korporativne namete, pri čemu se prije svega misli na poreze za nova kapitalna ulaganja.
Primjenom tog modela smanjenja poreskih davanja korporacija stekli bi se uslovi za bržu obnovu mnogih proizvodnih pogona u Japanu za koje stručnjaci Fonda Rubini tvrde da su zastareli.
Prosječna starost opreme koja se koristi u japanskim fabrikama je, naime, uvećana u 2008. na deset godina, dok je u razdoblju najvećeg procvata – od 1970. do 1989. bila niža za dvije i po godine.
Tempo ulaganja u nove proizvodne kapacitete je, doduše, bio solidan u razdoblju 2004. do 2007. godine, ali je tokom proteklih pet godina značajno opao. Posebno se to osjetilo u minula 24 mjeseca, kada japanske kompanije praktično uopšte nisu investirale u tehnologiju i opremu.
Prema procjeni ekonomista, čije mišljenje prenosi štampa u Tokiju, vlada namjerava i da poradi na razvoju javno-privatnog partnerstva i posebno stimuliše privatnu incijativu u obnavljanju postojećih i gradnji novih infrastrukturnih projekata.
Prema ocjeni Fonda Rubini, takvo usmjerenje nije loše za japansku vladu, jer može da utiče na smanjivanje rashoda i osigura dopunska budžetska sredstva.
Za sada, ipak, nije jasno kako bi trebalo da izgleda model privatizacije velikih japanskih infrastrukturnih sistema koji se sada nalaze u posjedu države. Prema jednoj opciji za koju se, izgleda, zalaže i vlada, država bi i dalje sačuvala vlasništvo na aerodromima, željeznicom i nekim drugim vitalnim sistemima, ali bi tim kompanijama u budućnosti upravljale privatne korporacije.
Premijer Abe je ranije ove godine objavio da će njegova vlada početi sa realizacijom plana čiji je cilj da se do 2020. godine 79 odsto japanskog izvoza obavlja u zemlje sa kojima Tokio ima ugovor o slobodnoj trgovini.
Japansko privredno čudo je ranije decenijama opstajalo zahvaljujući i stalnom i visokom rastu izvoznih poslova. Da bi se taj trend održao i u budućnosti vlada namjerava da udvoji obim investicija u inistranstvu.
U planu je da se do kraja ove decenije udvostruči i izvoz poljoprivredne proizvodnje, što znači da će vlada preduzeti i mjere za reformisanje agrarnog sektora u kome sada vladaju monopoli.
Vlada planira, takodje, snižavanje carina na uvoz razne robe, a prije nekoliko mjeseci je počela i reforma energetskog sektora. To znači da će se smanjiti pritisak energetskog i komunalnog sektora na ostatak privrede, jer će na tržište moći da izadju i male firme iz te branše, sa ciljem da se time pojave novi izvori energije i time podstakne privredni rast.
Abeova vlada je obećala da će znatno olakšati još uvijek komplikovanu proceduru za vodjenje biznisa u Japanu, a reformom korporativnog upravljanja je predvidjeno da se u mnoge vidjene kompanije ubace novi, mladji, ljudi. Nejasno je da li će ta promjena pomoći da se izmijeni poslovna kultura japanskih korpoacija i njihova velika zatvorenost, prenosi b92.net.
Uz navedene i niz drugih mjera za oživljavanje posustalog ekonomskog džina, Japan bi vrlo brzo trebalo opet da stane “na zdrave ekonomske noge”, obećava Abe, a eksperti Fonda Rubini ipak izražavaju bojazan da bi najjasnija posledica svih vladinih reformi mogla biti “obnova državnog kapitalizma u Japanu”.