Može li čovječanstvo malo da se skrasi? Ravno je deset godina od kada je protutnjala jedna opaka finansijska kriza od koje se mnogi ni do danas nisu oporavili, a evo opet prijeti… I to ne neki provincijski ekonomista željan publiciteta nego OECD. Ne prijete samo finansije nego gdje god ko stigne.

Prijete ratom – Rusija pravi najveće manevre u istoriji. A njoj opet prijeti Amerika da će joj zagorčati Siriju. Prijeti korupcija, truljenje širom svijeta. Prijeti nam klima zbog ljudskog gramzivog razvoja. Prijeti beda – opet raste broj ljudi koji gladuju, a Makron priznaje da 8 miliona Francuza živi u bijedi. Prijete nam rehabilitacije gadova i zločinaca. Prijeti fašizam, kao sinonim za latentno ljudsko zlo. Musolini je rekao kako nije on izmislio fašizam, nego ga je samo oslobodio iz ljudske podsvijesti. Istorija nas nije naučila ničemu. Demos je izmislio slobodu govora i olimpijske igre, a plebs bacanje drugačije mislećih (hrišćana) divljim zvijerima i gladijatore kao zabavu. Demokratija jenjava, plebsokratija nadire!

Ambicije ovoga teksta su znatno skromnije nego hrvanje sa svim problemima čovječanstva – dovoljne su finansije pa da se čovjeku vrti u glavi. Evo šta kaže pomenuti izvještaj OECD: Finansijski sistem je “drogiran” neprekidnim injekcijama likvidnih sredstava centralnih banaka. Sem toga, u izvještaju se skreće pažnja da je u cirkulaciji (sredinom 2017.) 532 biliona (hiljade milijardi) dolara derivata, što je sedam puta veće od ukupnog svjetskog BDP (brutio domaćeg proizvoda). Budući da se derivati najvećim dijelom ne obrću preko berze, to i ne postoji precizna evidencija koliko ih je u opticaju, pa nagađanja idu od pomenute brojke preko 542 biliona (BIS – Bank for International Settlements) do 1,2 bilijarde dolara1) prema procjenama Investopedije. Uoči izbijanja krize 2007. godine računalo se da derivati iznose 586 biliona (hiljada milijardi). Voren Bafet je derivate nazvao “finansijska sredstva masovnog uništavanja” – taj milijarder je sigurno znao šta govori.

Po optimističkim računicama, derivati su obuzdani ili je makar usporen njihov rast, ali je zato rast dugova eksplodirao. Kapitalizam jednostavno nije u stanju da funkcioniše ako ne parazitira, jedući tuđu vreijdnost (2). Svojevremene paranoje sa socijalističkim “gigantima-gubitnicima” dječije su zabavište prema onome što današnji svjetski kapitalistički poredak priređuje. Upravo u toj pandemiji dugova leži najveća nagazna mina na putu opšteg razvoja. Prema podacima Instituta za međunarodne finasije (IIF) iz Vašingtona, ukupni dugovi (javni i privatni) 2017. iznosili su 237 biliona (hiljada milijardi) dolara, što je tri puta (318 odsto) više od ukupnog svetskog BDP. Dakle, zajedno sa derivatima to je već provalija od 10 svjetskih bruto dohodaka!

Djeluje upečatljivije ako se ukupna suma dugova razbije po sektorima i uporedi sa stanjem od prije deset godina kada je buknula kriza. Dakle 2008. godine (prvi semestar) dugovi kompanija su iznosili 46, a ove godine 74 biliona; dugovi vlada (država) bili su 37, a sada su 67 biliona; dugovi porodica su bili 37, a porasli su na 47 biliona i konačno dugovi finansijskih institucija su bili 58, a sada su 61 bilion dolara. U toj hrpi ne izgleda mnogo, ali su studentski krediti u Americi porasli za 170 odsto i iznose 1.400 milijardi dolara! Kada se sve sabere ispada da su ukupno dugovi prije deset godina bili 179, a danas 2493) hiljada milijardi dolara, odnosno 47 odsto više. I još: aktive centralnih banaka 2009. godine iznosile su 6 a danas 21 hiljadu milijardi dolara. Pravi i pseudo novac buja ne sve strane. A to ne sluti na dobro.

Onaj duhoviti i kvarni Aleksandar Tijanić zaslužan je za masovnu distribuciju fake news o pilećem pamćenju (srpskog naroda) od 8 sati. Prof. Endru Janček sa NMBU – norveškog univerziteta ustanovio je da pilići imaju odlično pamćenje, često bolje nego njihovi uzgajivači. Ipak bih malo da podsjetim na krizu od prije 10 godina(4). Bojim se da se malo ko još seća Angela Mocila, finansijskog mahera koji je smislio prvo IndyMac Bank, pa Countrywide mortgage fond, da bi preko njih lansirao subprime kredite, dijeleći ih i šakom i kapom. Kada je ocijenio da se kreditni balon naduvao do opasnih razmjera prodao je i banku i fond za 470 miliona dolara, proglašen biznismenom godine i ubrzo netao iz javnosti. Samo godinu i po dana kasnije kada su svi krenuli njegovim putem ekplodirala je kriza planetarnih razmjera.

Navodim to zato što je britanska vlada, pokušavajući da ublaži stagnaciju posle proklamovanja Brexita, obzanila program stanogradnje pod naslovom Help to buy po kojem se sa samo 5 odsto predujma u gotovini može graditi ili kupiti bilo kakva nekretnina. Zaduživanje porodica naglo je krenulo. Druga je stvar kako će ih iz zesjede dočekati kamate kroz godinu ili dvije, no u ovom trenutku bum je ostvaren. Kako kaže Angel Guria, generalni sekrijetar OECD, “konstanta je da svaki bum (u Britaniji opet stambenih kredita) neizbježno prati trenutak pada i otrežnjenja”.

Praviti novac niodčega nije ni malo lak poao. On zahtijeva talenat, pamet, ambicioznost i beskrupuloznost.

Ekonomista Rodžer Butl piše: “Genij velikih spekulatornih investitora je da uoče znatno ranije od drugih. To jeste struka, ali je i fantastična vještina balansiranja. Proteklih decenija ta vještina i mudrost kreiranja finansijskih proizvoda na žalost nije doprinijela stvaranju, nego razaranju vrijednosti”. Nekada su se preraspodele obavljale pobunama i revolucijama, veliki je napredak bio kada su tu funkciju preuzele izaborne vlasti. Danas taj posao obavlja finansijski sektor bez posjedovanja demokratskog mandata! Bogatstvo se može naći koncentrisano na jednom mjestu, ali to ne znači da se tu i stvara. Menadžeri svjetskih banaka imaju funkciju feudalnih gospodara, samo što nas, za razliku od feudalaca, još lažu kako su oni stvorili brda novca u njihovim bankama.(5)

Možda ja malo umišljam ali mi odgovara za tezu o plebsokratiji da su hrišćanske crkve, prepoznavši ponovnu opasnosti nasilja plebsa, koji se nešto pitomije naziva i populizmom, našle u prvim redovima otpora sadašnjosti i budućnosti kakve se nude. Dakako, iz te akcije izuzeta je pravoslavna crkva, koja ima preču potrebu raščišćavanja nekih problema iz srednjeg vijeka. Bivši naftaš i današnji Kenterberijski nadbiskup (lider anglikanske crkve), Džastin Velbi, inicijator je poziva na generalni remont britanske ekonomije, koji je uobličio londonski think-tank IPPR (Institute for Public Policy Research) i formulisao u “73 preporuke”. Najznačajnije su: povećanje poreza na nasljeđe, dividende i profite korporacija; povećanje minimalnih plata; povećanje javnih investicija; uvođenje radnika u upravljanje kompanijama i energičnije prenošenje vlasti na regije (samoupravljanje?). “Jaz između bogatih i siromašnih – kaže Velbi – se stalno produbljuje, naročito u odnosu na nove generacije, to razara našu indentitetnu svijest o tome šta smo. Najveći dio siromašnih čine radničke porodice koje su doskora bile srednja klasa.”

Samo tri dana kasnije (07.09.2018.) nezaobilazni papa Francisko u intervjuu za vodeći italijanski ekonomski dnevnik Il Sole 24 Ore napominje: “Nastaje jedan novi feneomen isključivanja ljudi iz pripadnaja društvu. Neki su to nazvali ekonomija škarta. Onaj ko je isključen nije samo iskorišćen nego i odbačen, smatran otpadom, gurnut van društva. Tako struktuirana ekonomija ubija, a u centar je stavila novac. Kada ljudska osoba nije u centru, kada novac postane cilj iznad svih ostalih, kada otpada etika, konstruišu se strukture siromaštva, ropstva – škarta /…/ Stavljanje finansija u epicentar i ispred realne ekonomije nije slučajno: u pozadini je lažna teza da novoc stvara novac. Pravi novac stvara se jedino radom. Rad je taj koji garantuje čovjeku dostojanstvo.” Ovo su dakako samo pabirci iz opširnog i značajnog intervjua, koji je sam Papa sa dozom humora nazvao “skoro enciklikom” i koji je mene postojanog nevjernika uvjerio da nisu sve crkve samo “otrov za narod”.

I još nešto: Elon Mask, onaj prebogati fantasta, smislio je iznenađenje koje zbog opskurnosti informacija nije baš Jarno, pa ostaje dilema treba li ga shvatiti kao ljetnju razonodu ili revoluciju – kako autor tvrdi. Riječ je o tome da je dotični Mask za 700 miliona dolara otkupio većinski dio ekskluzivnog Bitkoin Koda i smislio da tim putem nanese surov udarac Volstritu uskačući u njegove igre. On vjeruje da će uspjeti da napravi nove velike pare, ovoga puta na račun svjetskih finansija i “polako ali sigurno početi da umanjuje ogromno anonimno bogatstvo, nešto kao kada se u pokeru pojavi novi igrač i počne da dobija”. Stvar izgleda čak komična, no danas se najveće pare mlate na komediji i glupiranju. Ipak Mask nije Koča Popović, koji je iz obilja imućne porodice otišao u komuniste i partizane da bi stvarao pravedniji svijet. Mask, iako uspije, samo će u ličnom interesu mijenjati objekte svog neobuzdanog bogaćenja.

Za one koji ovakve analize preskaču “jer ih se ne tiču”, ubacio bih zanimljiviji detalj: sve to se u krajnjoj liniji reflektuje u našim platama, bednom životu, neurozi i nemaštini. Svijet je globalizovan i ono što se dešava ma gdje pogađa i nas – Srbija i Vučić nisu pupak svijeta. Ako su u pitanju enormne sume novca što kolaju, pa se čak moraju objašnjavati fusnotama da bi se shvatila njihova pogubnost, onda znači da finansije “kipe” te da se moraju obuzdavati rastom kamata. Taj rast kamata i sve skuplji dolar manje razvijenim zemljama (a Srbija je jedna od njih) čine njihove dugove još skupljim. Kako bi se vraćali dugovi, moraju se zavrtati slavine opšte potrošnje, gde su na prvom mestu penzije i plate… takva su pravila važeće igre!

Otisak, Milutin Mitrović

Izvor: Bif.rs

Fusnote: