Proteklih mjeseci se sa svih strana najavljuje kraj dominacije dolara.
Lideri nekoliko zemalja zaprijetili su udaljavanjem od zapadnih valuta. Brazilski predsjednik govorio je o zajedničkoj valuti sa Argentinom, a onda o pokretanju međunarodne valute zajedno sa drugim zemljama BRICS. Kina pokušava da podigne ulogu svog juana u svijetu, ima posebnu državnu strategiju sa tim ciljem, a Saudijska Arabija i Brazil obećale su da će svoj trgovinski promet sa Kinom vršiti u juanima.
O političkim analitičarima da i ne govorimo – oni kraj dolaru predviđaju još od 1970-ih.
Ipak, malo je vjerovatno da će dolar u dogledno vrijeme izgubiti primat. Razlog je jednostavan: dolar biraju tržišta, a napadaju političari. Dok političari drže govore, privatni sektor tih istih država nastavlja da koristi dolar kao svoju prvu opciju.
Dolar je vodeća svjetska valuta na nekoliko načina.
On je glavni u međunarodnoj trgovini. Firme iz zemalja daleko od Amerike svoju međusobnu trgovinu fakturišu i naplaćuju u dolarima. To rade jer dolar vide kao jasno mjerilo i kao pouzdan čuvar vrijednosti.
Bankama svih tih uvoznika i izvoznika je takođe najlakše da rade sa dolarima. Dolar je najlakše razmijeniti jer je on najlikvidniji i ima najrazvijeniju finansijsku infrastrukturu.
Ako uzmete dvije susjedne zemlje negdje u svijetu – Indiju i Pakistan ili Argentinu i Brazil – one će svoju trgovinu tipično obavljati u dolarima. Čak će i svoje valute razmjenjivati posredno, preko dolara. Prvo iz valute uvoznika u dolar, pa onda iz dolara u valutu izvoznika. To nisu državne odluke, već odluke firmi i banaka iz ovih zemalja jer im se tako najviše isplati.
Naš region se češće zadužuje u eurima, ali u ostatku svijeta dolar dominira i u finansiranju, kako državnom tako i privatnom. Zbog dubine dolarskih tržišta i širine finansijske mreže, dolarsko finansiranje je najlakše. Kineski kredit Crnoj Gori denominovan je – u dolarima.
Čak se i Srbija nedavno zadužila u dolarima, a zatim dodatnom transakcijom izmjestila valutni rizik u euro za koji je vezana.
Dalje, cijena nafte ide u dolarima i dolar je osnovno merilo vrijednosti na robnim berzama u svijetu.
Iz svih prethodnih razloga, devizne rezerve zemalja formiraju se primarno u dolarima. Kada se kaže da zemlje drže devizne rezerve u dolaru, euru ili nekoj drugoj valuti, zanemaruje se korak koji tome prethodi – da devizne rezerve prije svega spontano nastaju u dolarima, zbog dolarske trgovine i finansiranja.
Centralne banke mogu te dolare zameniti za euro, juan, zlato ili nešto četvrto, ali zbog dominacije dolara u plaćanjima i finansiranju tako nešto nije uvjek praktično.
Koliko je dolar dominantan zavisi od toga koji se od pomenutih aspekata gleda, ali on u svakom slučaju ima apsolutnu većinu. Prisutan je sa preko 50% u svjetskoj trgovini, preko 60% u međunarodnom finansiranju i oko 60% u deviznim rezervama zemalja.
Drugi po važnosti je euro sa blizu 20% kod ovakvih stvari. Sve ostale valute imaju daleko manje učešća. I za sada nema bitnih promjena u ovim udjelima.
Ključno je, ponovo, razumjeti da takvu upotrebu dolara diktiraju svjetska tržišta. Dolar bira produktivni privatni sektor širom svijeta, I za sada ne vidimo nikakav tržišni beg od dolara.
Naprotiv, kad god nastupi neka kriza dolar ojača, jer privatni sektor u njemu vidi utočište.
To je tako jer dolar ima istoriju stabilnosti i dubok i razgranat finansijski sistem koji olakšava njegovo korišćenje širom svijeta. Ništa nije vječno i svakako je moguće da Fed, kao i svaka centralna banka, uprska stvar nekom inflacijom. To su prošle godine umalo i uradili.
Međutim, da bi dolar prestao biti glavna svetska valuta moralo bi se naći nešto bolje da ga zamijeni.
Nekada se mislilo da će euro to moći, ali je sada jasno da euro više nema taj potencijal. U skoro četvrt vijeka njegovog postojanja, evropska privreda je rasla ojsetno sporije od američke i njen se udio u svijetu smanjio.
Privreda Kine je rasla vrlo brzo i zato važnost juana jeste donekle porasla. Ali ne treba ni precjenjivati mudrost ekonomskih planera jednog autoritarnog režima.
Kinesko rukovodstvo se plaši prevelikog otvaranja, ne dozvoljava slobodno prekogranično kretanje kapitala, strogo kontroliše ulazak na svoje finansijsko tržište, a kineski bankarski sektor je uglavnom državni.
Juan čak nije ni valuta koja slobodno pliva kao što to rade velike svjetske valute, već vlasti redovno intervenišu na korekciji njegovog kursa – prema, naravno, dolaru.
Autor: Slaviša Tasić, profesor ekonomije, istraživač i autor. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Beogradu i doktorirao na Univerzitetu u Torinu. Predavao je ekonomiju na univerzitetima u SAD, Istočnoj Evropi i Evropskoj Uniji i sarađivao sa nekoliko međunarodnih instituta, kompanija i organizacija.
Izvor: Novaekonomija.rs
